Kada sam počeo pisati ovaj blog o paradajzima, imao sam namjeru izbjeći formiranje još jednog dosadnog kataloga sorti. Zato su ovi postovi toliko dugi te ponekad skrenu u teme koje, na prvi pogled, nisu povezane sa samim paradajzima. Raznih kataloga sorti ima na pretek, širom interneta, često na stranicama gdje možete naručiti sjemenke. No, ti katalozi su uglavnom interesantni koliko i časopisi za računovodstvo i financije. Svaki put kad na njih naiđem, iznova se uznemirim. Opisi u tim katalozima obično sadrže samo suhoparne tehničke podatke – veličinu ploda, broj dana do dozrijevanja… Brojke koje malo koga zaista zanimaju. I, što je najgore, bez ikakvih priča ili zanimljivih detalja. Zašto barem ne navesti odakle potječe koja sorta? Niti to ne napišu. Jedan poznati domaći prodavač sjemenja, na primjer, bez maštovitosti sam smišlja imena sorti poput “mali crveni slatki paradajz”. Možda sam baš iz tog razloga krenuo pisati ovaj blog – kako bih tematici paradajza dao prezentaciju kakvu mislim da zaslužuje.

Ovaj blog prati moj uzgoj paradajza sada već četiri godine, gdje svaku zimu, kad je pauza radova u vrtu, sastavim novu listu najboljih sorti za proteklu sezonu. Ovaj tekst organizirat ću kao nastavak na prošlogodišnju listu najboljih sorti paradajza, u kojem ću predstaviti neke nove, krasne sorte koje sam otkrio, te podijeliti iskustva i događaje iz protekle godine vezane uz moj uzgoj paradajza. Kao i do sada, želim izbjeći da ovo postane tek popis sorti i recenzija, želja mi je da godišnji tekst odražava entuzijazam, strast i energiju koju ulažem u uzgoj paradajza.

Proteklu godinu sažeo bi u ovim cjelinama:

• otvorio sam OPG i krenuo s probnom prodajom viška uroda
• bavio se novim zemljištima za vrt, čišćenjem i uređivanjem
• uveo sam QR kod označavanje svakog ubranog paradajza
• naučio sam kako je vlažna godina katastrofa za paradajze

Pojasnit ću ova četiri događaja u nastavku, ali prvo ću krenuti s naslovnom temom, najboljim sortama paradajza. Prošle godine sam ih kategorizirao po ovih osam grupa:

• Sorte za kušanje direkt s grane
• Otporne sorte
• Stare sorte
• Najbolje u regiji
• Crne sorte
• Neobične sorte
• Žute sorte
• Običan crveni paradajz

Redom ću dati ponovni osvrt na svaku od ovih kategorija te predstaviti neke nove sorte u svakoj od njih.

Sorte za kušanje direkt s grane

U ovu kategoriju prošle godine smjestio sam čudnovati Litchi, bajkoviti Blush, meksičku slatku bombu Negro Azteku, slatkog klasičara Pink Oxhart te grm Mattove divlje trešnje. 

Novi favorit u ovoj kategoriji svakako je Mirabelle, žuto francusko bobičasto voće. Plodovi veličine veće borovnice ili maline, slični malim cherry rajčicama, donose pravo voćno uživanje. Na svakoj biljci redovno vas dočekaju stotine zrelih plodova, pa je pravo zadovoljstvo uživati u tome. Zbog toga – ponesite stolac u vrt, smjestite se ispred Mirabelle i jednostavno uživajte. Ne vrijedi ga nositi iz vrta, jer je najsočniji i najslađi upravo kad ga uberete direktno s grane. Bez ikakvih dodataka, samo Mirabelle – savršenstvo u jednostavnosti.

Moram ponovno spomenuti Blush, sortu koju sam hvalio u svim prethodnim godišnjim tekstovima – paradajz na kojeg nitko ne ostane ravnodušan. Ove godine sam nabavio Blush 2.0, poboljšanu verziju originalnog Blusha. Riječ je o sorti nedavno preminulog kalifornijskog paradajz-maga Freda Hempela, tvorca originalnog Blusha i Green Tigera, koji je Blush 2.0. predstavio kao novu, zasebnu sortu.
Slab sam na Blush – to je bila prva craft sorta paradajza koju sam uzgojio 2019. godine, ona koja me zapravo uvukla u svijet paradajza. Mogao sam tada naručiti neki “odron” od sorte s interneta pa odmah odustati od uzgoja, ali Blush je bio taj koji me zadržao. Zbog toga ova sorta ima posebno mjesto u mom vrtu.

Blush 2.0. trebao bi imati još izraženije arome tropskog voća, a plodovi su vizualno izduženiji – nisu debeljuškasti kao originalni Blush. Ima čvršću strukturu i manji udio vode. Jedva čekam usporedni test dva Blusha.

Žute sorte

U ovoj kategoriji u stvari nisu isključivo žute sorte, već ona dodatno obuhvaća i bijele i zelene paradajze. Potrudio sam se početkom ove godine u zasebnom postu inženjerski strukturirano pojasniti podjelu sorti paradajza po bojama te kako i zašto dolazi do takvog širokog spektra boja u svijetu paradajza. Trebalo mi je nekoliko godina da si složim u glavi tu podjelu, da mi bude logična, a nigdje nisam našao da je netko drugi pregledno cjelovito obradio tu tematiku.

Prošle godine u ovoj kategoriji liste najboljih paradajza odabrao sam žutu Tasmanijsku neman, narančastu Amanu iz Iowe, bijelog Fantoma iz Laosa, mrkvastu Carotinu te zelenu neizgovorljivu rusku Malakhitovayau Shkatulku, ime pogodno za neki neprobojan password.

Ove godine pridodajem zlatnu Čehinju Zlatavu. Ova sorta mogla bi se smjestiti i u prethodnu kategoriju “paradajza s grane”, jer za paradajz koji ćete jesti izravno s grane, mora biti sladak, manjih plodova, rodan i vizualno privlačan – a Zlatava je upravo sve to. Neobičan paradajz zlatne vanjštine, s izrazito crvenim mesom kad se prereže, izgledom podsjeća na crveni grejp. No, ako ga kušamo izravno ubranog s grane, nećemo ga rezati – pregristi ćemo ga na pola, dok crveni sok curi niz bradu. Jedna od najzanimljivijih sorti koje sam prvi put kušao 2023. godine.

Dodatno, čak i među vrlo rodnim sortama, Zlatava se ističe brojnošću plodova. Relativno niska biljka, načičkana plodovima, pravi je vizualni užitak u vrtu.

Ukrajinska Hurma je još jedna sorta koja me oduševila ove godine. Veliki žuti paradajz, neobično okrugao za tako veliku sortu, izgledom podsjeća na uvećanu tenisku lopticu, bez spljoštenog vrha koji je karakterističan za većinu sorti velikog ploda. Hurma je najbolji „osvježavajući“ paradajz koji ćete probati. Nemojte misliti da ima izraženu kiselost zato što sam ga svrstao u “sour” paradajze. Naprotiv, zbog toga što nema naglašene slatke komponente, cijeli spektar drugih kompleksnih aroma dolazi do izražaja, preplavljujući vas s prvim zalogajem. Paradajz za ljetne vrućine, uz čašu dobrog vina.

Otporne sorte

Prošle godine sam pod kategoriju otporne sorte uglavnom svrstao one otporne na sušu, jer je takva bila godina prije toga. Međutim, sada ću ovo proširiti i na sorte koje su otporne na vlagu i plamenjaču, tog Saurona u svijetu paradajza, profesora Hellingena koji prijeti slobodnom Darkvudu – neprijeporno najvećem neprijatelju u uzgoju paradajza.

Počet ću od sorte Brin de Muguet, francuskog cherry paradajza, slatkih, čvrstih, jedrih plodova, s karakterističnom bradavicom na vrhu. Osim tih opće prihvaćenih kvaliteta, ne samo u svijetu paradajza, Brin de Muguet je i otporna biljka. Prošle godine, na Medvednici, najdulje je odolijevao plamenjači, a kad ga je napokon zahvatila, uspio je izdržati napad. Dio plodova je stradao, ali biljka se oporavila i nastavila rađati zdrave plodove.

Ovdje bih se želio detaljnije osvrnuti na utjecaj vlažnog ljeta 2023. godine na paradajze – neravnopravnu borbu s prirodom, kao jednu od četiri teme koje sam najavio u uvodu. Na početku bavljenja uzgojom paradajza naivno sam vjerovao da puno kiše može samo koristiti paradajzima – pa i tako plodovi sadrže i do 95% vode. I onda je došla 2023. godina. Kiša je padala svaki dan, cijelo proljeće i cijelo ljeto…

Ako ste pratili moj blog, znate da uzgajam paradajze na dvije različite lokacije – na padini Medvednice iznad Zagreba te u Lici uz Gacku. Mislio sam da će takva kombinacija osigurati dovoljno raznolikosti, da ne mogu vremenske (ne)prilike uništiti sve na obje lokacije, kao kad u IT-u imate servere na dvije fizički odvojene lokacije. I doista, 2022. godine, kada je bila dugotrajna suša, Medvednica je bila pogođena mojim početničkim pogrešnim povezivanjem gravitacijskog navodnjavanja, dok su paradajzi u Lici uživali pored Gacke, koja je uvijek bogata vodom, te si sami uzimali vode koliko im je bilo potrebno.

Međutim, uporne kiše u ljeto 2023. godine donijele su katastrofu na obje lokacije. Na Medvednici paradajzi se mogu saditi ranije u proljeće te puno ranije dozriju, velika je razlika klime jugozapadne padine na 200 metara nadmorske visine na Medvednici u odnosu na 500 metara nadmorske visine izvora Gacke. Na Medvednici kiša nije toliko smetala jer su biljke u kaskadnim gredicama, gdje se voda ne zadržava i tlo se brzo osuši. No, velika vlaga u zraku zbog blizine potoka i šume ubrzo je došla po svoje. Plamenjača je krenula krajem lipnja, prije nego su plodovi uopće počeli dozrijevati. Za nekoliko dana, sve je nestalo. Plamenjača je uživo puno strašnija nego sam zamišljao kada sam čitao o njoj. Listovi na donjim granama prvo dobiju smeđe pjege, dan kasnije i stabljika mijenja boju, a već za dva dana bacate kante i kante trulog nezrelog ploda. Cijeli trud nestane u nekoliko dana. I nema neke pomoći. Postoje navodno preparati za špricanje s karencom 14 dana koji kao pomažu kad plamenjača krene, ali zbog toga i uzgajamo vlastito povrće, da ga ne špricamo otrovima.

S druge strane, paradajzi u Lici suočili su se s posve drugim problemom – rijeka Gacka izlila se nekoliko puta tijekom rasta. A u blatu paradajzi ne rastu, naučio sam to prošle godine. Biljke su ostale kržljave, blijede, bez plodova. Tek jedan manji dio posađen dalje od rijeke, na maloj uzvisini, uspio je normalno narasti i roditi.

Da se vratim na plamenjaču na Medvednici te iskustvo koje će mi, nadam se, pomoći u narednim godinama:

• Neke stare sorte paradajza su otpornije na plamenjaču. Nisu otporne, nažalost, nego samo otpornije. Kako na Medvednici sadim manji broj biljki paradajza te budući da tamo ranije dozriju, trudim se tamo saditi raznolike nove sorte koje me zanimaju za prvo kušanje, kako bi što kraće morao čekati na taj ushit. Općeniti dojam mi je kako su cherryji, paradajzi manjeg ploda, otporniji na plamenjaču. Čak i kod najjačeg napada na njima ostane zdravog ploda, dok beefsteak sorte većeg ploda u potpunosti stradaju. Kasnije, kad napad plamenjače prođe, samo mi se nekoliko sorti oporavilo u gredicama na način da su nastavile s rastom, da su nove zdrave grane dalje rasle i rađale. I te sve su bile cherry sorte, poput spomenutog Francuza Brina de Mugueta.
• Nisam (još) pronašao sortu paradajza potpuno otpornu na plamenjaču, spomenute sorte su tek “otpornije”, ali zato mogu potvrditi kako su tomatillo i litchi, daleki rođaci paradajza, potpuno otporni na tu pošast. U gredicama gdje su do temelja stradali svi paradajzi divljao je rastom tomatillo, ubrao sam više kutija tog idealnog dodatka šalši, tomatillo daje sjajnu gustu ljepljivu teksturu ukuhanom paradajzu, sad kad sam se navikao više ne mogu zamisliti kuhanje paradajza za zimnicu bez njega.
• Priča o prozračnosti grana biljke nije bez podloge. Za razliku od uvriježene norme kako treba “skidati zaperke kako bi paradajz dobro rodio“, što mi se čini potpuno promašeno i pogrešno, ali to je tema možda i za zaseban post. Vratimo se prozračnosti. U povišenim gredicama obično se paradajzi sade malo gušće nego što bi inače, u zemlji. Godi im rahla kvalitetna zemlja gredice, godi im toplina koju povišena gredica skuplja, godi im drenaža povišene gredice koja odvodi višak vode. Sve su to razlozi zašto paradajz u povišenoj gredici sjajno i bujno uspijeva. Međutim u toj bujnosti zatvara se strujanje zraka i zadržava se vlaga, što su uvjeti u kojima se širi plamenjača. Na Medvednici sam prošle godine imao samo dva paradajza koja su ostala potpuno pošteđena plamenjače. Ta dva sam posadio van gredica, van ograde koja okružuje vrt, uz granicu parcele gdje sam sadio neku ukrasnu živicu pa mi je ostalo nekoliko metara slobodno. Uvijek me zanimalo može li paradajz izgurati bez idealnih uvjeta, rahlog vrta gdje se čupa korov. Malo sam lopatom izokrenuo livadu i posadio dva paradajza. Odvojeni od gredica gdje je plamenjača kasnije sve spalila (otud joj i ime) te dvije biljke razvile su manje lisne mase u uspredbi s braćom iste sorte u povišenim gredicama, vjerojatno zbog trave i korijenja drugih biljaka s kojima su se borili, ali su izrasle pristojne biljke od skoro dva metra, s dosta ploda te što je najvažnije: jedino njih nije zahvatila plamenjača. Očito prozračnost i lokacije na osami bez drugih paradajza oko njih, kao i same biljke s manje lista, nisu pogodni uvjeti za plamenjaču. Veselo sam ubirao plodove s njih duboko u toplu jesen, možda i do mjeseca studenog – te dobio dodatan poticaj u daljnjoj provedbi moje vizije da vrt ne mora biti (samo) obrađena oranica ili povišena gredica napunjena kvalitetnom zemljom nego da vrt može biti bilo gdje mi se svidi, s “no digging” metodom pripremim par kvadrata livade ili bivše šume i tu je sad novi vrt. 
  
  Time sam došao do druge od četiri teme koje sam najavio u uvodu teksta: uređivanje i čišćenje novih zemljišta te pretvaranje u vrt. Ako nikada niste ušli u neravnopravnu borbu sa bagremom, sretni ste. Ne znam što je onom Balaševiću bilo, ako postoji jedno jedino drvo koje treba lomiti, to je bagrenje. Jako invazivna biljka koja izbija iz korjenja sa svih strana i stalno, ponekad čak 30 ili 40 metara od najbližeg matičnog stabla. Toliko je probio korjenom ispod površine. Bagrem je pridošlica u naše krajeve, prvi put se pojavljuje prije samo stotinjak godina. U Europu je prenesen iz Sjeverne Amerike zbog brzog rasta i kvalitetnog drveta za ogrijev. Europskim šumama napravio je štetu kao ona dva zeca koje je dokoni engleski farmer pustio na svom imanju u Australiji kako bi se zabavio s lovom. Brojne sjekire sam istupio udarajući po korjenju bagrema na Medvednici, pokušavajući obraniti vrt od te napasti.
  
  U Lici sam pak se borio s debelom močvarnom trstikom na livadi uz Gacku gdje 50 godina nije košeno ili obrađivano. Ovo ljeto na oba mjesta pokusno rastu paradajzi, na novoj padini na Medvednici te na novoj livadi uz Gacku – na oba mjesta bez oranja i frezezanja. Pripremio sam nekoliko malih testnih vrtova na različitim pozicijama “no-digging” metodom bez kopanja. Pokrivenih par kvadrata zemlje s kartonom (ili hrpom osušene pokošene trstike) kroz šest mjeseci čudo napravi, sva vegetacija ispod, ono neprobojno površinsko korijenje od raznih trava i ostale vegetacije, sve nestane, kompostira. Prva mi je sezona ovakvog načina stvaranja i pripreme tla za sadnju, ali već sada sam oduševljen s metodom jer vidim da i paradajzima odgovara. U budućnosti planiram proširiti svoje testne vrtove na Medvednici i u Lici, siguran da će ova metoda omogućiti dugoročnu održivost i bogatstvo plodova, bez potrebe za teškim mehanizacijama i tradicionalnim obradama zemljišta.

Stare sorte

U prethodnoj listi u ovoj kategoriji obradio sam Purpurni Kalabaš kao ogledni primjerak stare sorte, zatim Crnog Rusa s Krima, francuska Bikova jaja te američke klasike Rutgers i Lincoln.

Nakon što sam objavio prethodnu listu najboljih sorti paradajza, dublje sam se posvetio istraživanju porijekla američkih sorti, koje s 86 sorti čine najveću cjelinu moje kolekcije. Sorte koje ima jasno praćeno porijeklo, još prije nego što je stigla u Ameriku, sada sam svrstao pod kategoriju od kud originalno potječu. Primjerice, Mate’s Wild Heart je, u stvari, hrvatska sorta paradajza, ali se u našu zemlju vratila iz SAD-a preko našeg iseljenika Mate.

Nadalje, sorte koje sam prijašnjih godina zajednički klasificirao pod Sjevernu Ameriku sada sam podijelio po američkim saveznim državama, one za koje sam uspio pronaći takav podatak. Interesantno mi je bilo definirati američku mapu porijekla sorti paradajza. Kao entuzijastu koji je proputovao tridesetak američkih saveznih država, s interesom za američku povijest, intrigirala me ovakva nedokumentirana alternativna povijest Amerike, povijest kroz paradajze. Ta povijest ide daleko u prošlost, na primjer i do Thomasa Jeffersona koji bavio se intenzivno sakupljanjem i uzgojem paradajza još u osamnaestom stoljeću. Neke od sorti koje danas uzgajam, poput sjajnog Purpurnog Calabasha, zapisane su bile u zabilješkama o uzgoju paradajza koje je vodio Thomas Jefferson, zaljubljenik u uzgoj paradajza, poznatiji kao autora Deklaracije o neovisnosti te treći predsjednik SAD-a. Tu sortu osobno je donio s državničkog putovanja u Srednju Ameriku.

Kao drugu stranu ove romantične priče o predsjedniku i povijesnoj ličnosti koja relaksaciju i odmor pronalazi u uzgoju paradajza potrebno je navesti kako je njegovo doba bilo pola stoljeća prije Američkog građanskog rata i ukidanja robovlasništva te da je Thomas Jefferson na svom imanju u Virginiji držao više stotina robova koji su uzgajali paradajze. Za ilustraciju uzgoja paradajza kao načina opuštanja možda je onda bolji jedan noviji primjer – Joe Cocker, prvi glas britanskog blue-eyed soula, osamdesetih se preselio u Ameriku, a početkom devedesetih skućio na farmi u Coloradu gdje je više od dvadeset godina entuzijastično uzgajao paradajze. U jednom njegovom intervjuu pronašao sam kako na pitanje podnosi li teško turneje odgovara kako voli nastupati, ali da mu teško pada odvojenost od njegovih paradajza te kako samo o njima razmišlja kad je na putu. Spomenuta Joe Cocker farma u Coloradu trenutno je na prodaju, ako ste zainteresirani.

Kao nadopunu kategorije starih sorti, želim istaknuti jednu koja mi stalno iskače na vrhu abecedne liste – sortu pod imenom 1884. Ova sorta datira iz 1884. godine, a ime nosi po opjevanoj velikoj poplavi rijeke Ohio koja se dogodila te godine. Za ovaj paradajz možemo reći da je “poplava donijela” – ovoga puta u izvornom značenju, za razliku od poznate epizode u kojoj Zdravko Mamić na TV sučeljavanju govori Matiji Babiću da izgleda “kao da ga je poplava donijela”.

Sortu 1884 pronašao neki mladić u naplavini koju je, tko zna odakle, donijela vodena bujica, pronašao je biljku s jednim plodom kojeg je poplava digla iz nečijeg vrta uzvodno. 1884 je beefsteak okusa starog paradajza. Nije li fascinantno kada s tolikom preciznošću znamo da je ovaj predivni paradajz koji sam uzgojio u Lici zapravo potomak tog prvobitnog jedinog ploda, koji je prije 140 godina stigao s poplavom? A taj “prapotomak”, ta nulta točka povijesti ovog paradajza, sigurno ima svoju priču koja je prethodila. Međutim, mi je ne bilježimo. Često se u istraživanju povijesti paradajza dođe do neke točke, jasno je da postoji priča koja seže dalje, no ta priča, nažalost, ostaje neispričana.

Najbolje u regiji

Ove godine sam odlučio isprobati desetak hrvatskih sorti koje sam zanemarivao u prethodnim sezonama, odlažući sjeme po strani. Skupio sam neke rijetke sorte pa se nadam da će se neke od njih pokazati dostojnima mjesta na listi najboljih, ali za to moram pričekati da dozriju. S obzirom na nedostatak novih regionalnih sorti koje bih istaknuo, ponovno ću nahvaliti Kosovo – moje oduševljenje tom sortom nije se smanjilo od prethodnog osvrta, gdje sam ga već obradio zajedno uz grčki Solun, bugarski Plovdiv, srpski Borak te domaći Pill Box Red. Kušanje raznih sorti paradajza usporedio bih s kušanjem vina, craft piva ili čokolada – gdje strastvenom kušaču lako krene suza na oko kada pronađe traženo savršenstvo okusa. U svim tim kušanjima, bilo vina, piva, čokolade ili paradajza, brojne okusne komponente utječu na konačni dojam. Ako je neka komponenta previše naglašena, ona može potpuno zasjeniti i prikriti mnoge druge. Najteže je pronaći idealnu ravnotežu svih komponenti, da se nadopunjuju i ne skrivaju jedna drugu. Isprobajte Kosovo i uvjerite se utječe li na vas na isti način. Kosovo je poput glazbenog otkrića – kad volite jazz, nosie, krautrock, garage, romantični pop, bosanovu, shoegaze, garage te brojne druge glazbene stilove pa onda čujete album I Can Hear the Heart Beating as One kojeg je snimio Yo La Tengo 1997. godine i shvatite da je moguće kombinirati sve te stilove na jednom albumu, na jednom remek-djelu, bez da se ijedan od njih izgubi.

U ovogodišnjem istraživanju domaćih starih sorti možda napokon otkrijem i legendarni fantomski “bakin paradajz”. Često se nađem u nekim neobaveznim razgovorima o paradajzima, nakon što sugovornici čuju da uzgajam paradajze – pa mi krenu objašnjavati kako im je najbolja sorta “volovsko srce”. Ranije sam objašnjavao da volovsko srce nije sorta, već oblik ploda, te da postoje stotine sorti tog oblika (eng. oxheart), od poprilično bezukusnih do zaista spektakularnih. Zadnje vrijeme često se rezignirano složim kako je “volovsko srce” najbolja sorta.

Druga sorta koja se često spominje u tim pričama je “stari bakin paradajz“, kojeg je uzgajala nečija baka, negdje u Hercegovini ili Zagori, prije trideset ili četrdeset godina. Ta sorta bila je “najbolja i više je nigdje nema”. Treba li u tom slučaju povesti priču kako taj okus paradajza u sjećanju vjerojatno nije samo okus paradajza, nego okus djetinjstva? Ili se samo složiti kako je “stari paradajz iz bakinog vrta” bio najbolji? Sličnu temu obradio je ovog ljeta BJ Barham, tekstopisac i frontmen kultnih American Aquarium, benda iz Sjeverne Karoline. U nastupnom singlu s novog albuma, uz sjajnu vodeću gitaru koja lobdi nad pjesmom, on pjeva o paradajzu. Konkretno o Cherokee Purple sorti koja potječe od istomeneg plemena američkih Indijanaca, sorti koja je neokrunjeni vladar američkih vrtova, vjerojatno najviše hvaljenoj craft sorti paradajza. Dugo sam izbjegavao saditi Cherokee Purple, vjerojatno zbog njene razvikanosti, ali kad sam je lani napokon posadio, uvjerio sam se da zaista zaslužuje sve pohvale koje dobiva. Cherokee Purple je američko Kosovo. BJ Barham se kroz okus Cherokee Purple paradajza prisjeća svog djetinjstva, ljetnih večeri provedenih kod bake negdje na selu. Nije to bilo u Hercegovini ili Zagori, već u Sjevernoj Karolini, no to je ista priča o okusu “bakina paradajza” koji vraća lijepe i sretne slike djetinjstva,.

Crne sorte

Prošle godine sam u kategoriji crnih sorti spojio tamne ruske i španjolske sorte te čudesne nove indigo sorte, koje su zaista crne poput dimnjačara. U društvo Crnog Rusa, Crnog iz Tule, Španjolca Negra te dva indigo dragulja, Ametista i La Cadera, ove godine dodajem novi indigo biser: Sgt Peppers – križanac (Ivica) sorti German Red Strawberry i neizbježne OSU Blue, koja je bila i začetnik te indigo revolucije.

Puno toga me oduševljavalo u potrazi za novim sortama paradajza, ali nekako najviše ostane u sjećanju taj ushit kad su me prvi put preplavile arome Ametista i La Cadera prije dvije godine – taj divan trenutak iznenađenja kada već mislite da znate nešto o paradajzima i da vas više ništa neće u tolikoj mjeri oduševiti.

Sgt Peppers je divan ružičasti paradajz oblika srca, presvučen crnim slojem antocijana koji mu daje karakteristične opjevane okusne note. U postu o bojama paradajza detaljnije sam opisao povijest indigo sorti, pa vas upućujem na tu temu za dodatne informacije.

Neobične sorte

U ovom “cirkusu” od kategorije prošle godine su obrađeni Yellow Stuffer, paradajz za punjenje, zatim Green Tiger, okusna bomba, rođak ranije spomenutog Blusha, Teton od Venere, Putnički paradajz te Tennessee.

Dodat ću im sada i Zvijezdu iz Taškenta, Uzbekistanca. Jedna trivija, možda ju niste znali, Taškent je kod raspada SSSR-a, s više od dva milijuna stanovnika, bio četvrti grad saveza po veličini, iza Moskve, Lenjingrada i Kijeva. A paradajz iz Taškenta je lijepi trobojni žuto-narančasto-crveni kada se razreže, s glatkom teksturom i malo sjemenki. Sad bi ga pojeo kao jabuku, dok ovo pišem, ne mogu dočekat da krene sezona dozrijevanja.

Još jedan zanimljiv novi paradajz nosi ime Gargamel. Phil Seneca, porijeklom američki Indijanac, s farme na sjeverozapadu Pennsylvanije, uz granicu s Kanadom, tvorac Gargamela, izgleda je bio veliki obožavatelj Štrumfete? Jeste li primijetili da Pennsylvanija, američka savezna država bez izlaza na ocean, u svom gornjem lijevom kutu ima kratki izlaz na velika jezera i kanadsku granicu, nešto poput Neuma? Ostatak vremena kad se izgleda nije vjerovalo u budućnost saveza država, pa se tražila što bolja geostrateška pozicija svake savezne države.

Gargamel je bila jedna od prvih indigo sorti koja se pojavila prije desetak godina. Recenzije s interneta ne hvale ga jednoglasno – valjda su se ljudi razmazili spektakularnim novim indigo sortama – pa me zbog toga ovaj paradajz jako pozitivno iznenadio aromom. Jako rodan, rani paradajz, prvi je u vrtu. Ima dugotrajan “shelf life” i zanimljiv je vanjštinom – crn je sa zelenim prugama koje, kako dozrijeva, prelaze u žute, narandžaste pa crvene pruge. U nekoj fazi, na njemu su pruge svih nabrojanih boja. Na ramenima i s one strane gdje ga prži sunce, bude monolitno crn.

Običan crveni paradajz

U prošlogodišnjem tekstu, u zadnjoj kategoriji, istaknuo sam pet klasičnih crvenih sorti, koje (samo) izgledom podsjećaju na ono što možete pronaći po trgovinama. Tada su obrađene sorte: Kanadsko srce, Brandywine, Pink Berkeley Tie-Dye, Aussie te dvije Rose: Badastro i Perales. Šaroliko društvo, koje obuhvaća kanadske, američke, australske i španjolske sorte.

Ove godine dodajem još jedan klasik, paradajz zagonetnog imena Marianna’s peace. Još jedan paradajz s pričom. Mjesto radnje su Sudeti, zapadni dio Češke, gdje su srednjoškolku Marijanu te njene školske kolege Rusi u svibnju 1945. potrpali u kamion kako bi ih deportirali negdje prema Sibiru. Tijekom putovanja, ona i nekoliko kolega iskočili su iz kamiona i pobjegli prema Njemačkoj. Marijana je bila ranjena u nogu prilikom bijega, no uspjela je stići do Weindena u Bavarskoj. Kako je izgubila kontakt s roditeljima, tražila ih je putem Crvenog križa te su se konačno povezali tek desetak godina kasnije. Otac joj je prije smrti poslao mali paketić sjemenki paradajza. Marijana je sa suprugom 1957. godina emigrirala u Washington, gdje su pronašli svoj mir, odgojili četvero djece te proširili tu iznimnu staru češku sortu paradajza koji nosi njeno ime. Marianna’s peace je danas, s razlogom, jedna od najraširenijih sorti po američkim obiteljskim vrtovima.

Pod klasični crveni paradajz spadao bi i Cuore di Vesuvio, Srce Vezuva, sorta koju prvi put uzgajam ove godine, nakon što sam prošlu jesen napokon došao do sjemena. Pokušavao sam gotovo godinu dana pronaći njegovo sjeme, međutim, nigdje ga nije bilo dostupno na internetu, a u Napulju sam bio zimi kada se moglo pronaći domaćeg Piennola de Vesuvia, ali ne i puno rjeđeg Cuorea koji je lokaliziran na uzgoj u selu Torre Di Greco na padinama Vezuva, u blizini Pompeja.

Kao korisnu informaciju spomenut ću da je nedavno na još nekoliko mjesta po Italiji otvorena podružnica napuljske pizzerije Da Michele, jedne od rijetkih pizzerija s Michelinovom zvjezdicom, koja bez prekida posluje u Napulju od 1870. godine. Nama najbliža nalazi se u Trstu. Ovo ljeto smo se uputili tamo, ciljano na pizzu. Napuljski Da Michele je poznat po tome da na ponudi ima samo dvije pizze, margaritu (sa sirom) i marinaru (bez sira, samo s paradajzom). No, u Trstu nas je dočekalo pet vrsta margarite, najskuplja od njih bila je s Pienollo Vesuvio paradajzima. Di Michele savršeno pokazuje kako je ljepota u jednostavnosti. Pizza je na sebi imala samo mozzarellu, bosiljak te svježe Pienollo paradajze. I bila je predivna. Vrijedna puta u Trst.

S padina Vezuva potječu četiri sorte paradajza: komercijalno rašireni San Marzano, fantastični Pienollo, prpošni Pizzuto del Monte Somma te spomenuti rijetki Cuore de Vesuvio. Kako nisam mogao pronaći sjeme Cuorea, zamolio sam Maju koja je putovala za Napulj negdje u ranu jesen, u sezoni paradajza, da ga potraži. I pronašla ga je u selu pored Pompeja, na njegovoj domaćoj lokaciji, od kud potječe. Nesretni Cuore, jedan plod, proputovao je nakon toga cijeli Napulj, vidio svaki Maradonin mural, bio na utakmici, da bi na kraju stigao u Zagrab u ručnoj Ryanair prtljazi te ovdje ostavio svoje sjemenke. Hvala Majo.

Još jedna nova sorta koja me dojmila ovo ljeto nosi naziv Pink passion dwarf, a iskoristit ću je da objasnim što su to “dwarf” paradajzi, odnosno patuljasti paradajzi. Riječ je o prilično novoj, nedovoljno poznatoj temi u svijetu paradajza. U školi nas uče da se paradajzi dijele na nedeterminirane i determinirane. Odnosno, ne uče nas u školi, a trebali bi. Ne znam ni kako bi preveo te nazive u jednoj hrvatskoj riječi? Mislim da nazivi “ograničen” i “neograničen” za podjelu paradajza ne bi imali smisla.

Ova podjela nije uvijek postojala, nije stara niti stotinjak godina, Prvi determinirani paradajz pojavio se 1920-tih godina nekom spontanom mutacijom gena koja zaustavi rast paradajza te natjera biljku da dozrije masu plod ova u kratkom vremenu.

Determinirane sorte zovu još i grmolike sorte, jer ne rastu u visinu nego u grm. Prednosti determiniranih sorti paradajza su brojne: nije im nužan potporanj, ne treba ih toliko njegovati, vezati, paziti. Za komercijalnu prodaju su pogodne jer se ubire veliki broj plodova odjednom, a ne svakih nekoliko dana jedan. Također, determinirane sorte su vrlo zahvalne za uzgoj u teglama, odnosno u manjem volumenu zamlje.

Problem determniniranih sorti je samo jedan, ali poprilično bitan: okus – ili bolje rečeno, nedostatak istog. Ako ste probali sortu Roma koju Kaufland ima na stalnoj ponudi, znate o čemu pričam. Biljka dozrije masu ploda u kratkom vremenu te nije u stanju proizvesti intenzivan okus. Taj paradajz mora se zasoliti i začiniti nekim gorkim maslinovom uljem da se iole podraže nepce, kako bi dobio barem neki okus.

Zadnjih godina, međutim, netko se dosjetio da postoji i treća grupa, dwarf paradajzi, opet rezultat neka spontana genetska mutacija nedeterminiranog paradajza. Dwarf paradajzi je bila skupna nekoliko rijetkih i skoro zaboravljenih sorti koje su bile čak i nekoliko desetaka godina starije od prve determinirane sorte. Te sorte imaju neprekidni rast i dozrijevanje ploda kroz duže razdoblje, al puno sporiji rast od standardnih sorti paradajza.

Koliko god zvučalo nelogično, sporiji rast biljke je ovdje prednost. Nema one drame kada vas nema pet dana u vrtu pa se vratite, a paradajz je podivljao na sve strane: leži po zemlji, grane pucaju, plodovi trule. Dwarf sorte mogu se saditi puno gušće nego standardne sorte – mogu se posaditi dva zajedno u istu rupu za sadnju, poput paprika, da se podupiru. Dwarf sorte neće divljati, a rađat će cijelu sezonu. I, što je najvažnije, plodovi će biti iznimno ukusni, poput plodova njihovih većih rođaka.

U posljednjih nekoliko godina došlo je do velikog preporoda dwarf sorti, mnoge nove sorte pojavile su se kao rezultat križanja najboljih starih sorti s tih nekoliko početnih patuljastih sorti koje su nosile gen usporenog rasta. Ako planirate saditi u teglama, nema boljeg od neke lijepe dwarf sorte. Neće biti nesretne u tegli, kao što su to često nedeterminirane sorte. Ili, ako planirate posaditi paradajz na polju pa ga zaboraviti do sredine ljeta, patuljaste sorte bi trebale biti odličan odabir. Upravo to ja testiram ove godine s patuljastim sortama.

OPG i probna prodaja pakiranja s izborom sorti

Moram još pojasniti priču oko otvaranja OPG-a.

Koji, zapravo, i nije OPG, već SOPG – niži oblik, “OPG za siromašne”. Naime, SOPG, odnosno samoposkrbno obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, smije prodavati isključivo neprerađene poljoprivredne proizvode u izvornom obliku. To znači da se mogu prodavati svježi paradajzi, ali ne i prerađeni, poput onih u teglama.

Kad se odlučite ovako intenzivno posvetiti paradajzima, sadite stotinjak različitih sorti godišnje, više od dvjesto sadnica, istražujete nove lokacije za male vrtove, ubrzo ćete shvatiti da u toj znatiželji proizvedete paradajza daleko više nego što možete konzumirati. Čak i ako ste spremni oko paradajza formirati skoro svaki obrok tijekom pet mjeseci u godini, ja jesam, kada nakuhavate šalše te sušite paradajz na suncu za zimnicu, još uvijek nećete moći potrošiti ni petnaest posto onoga što izraste. Do tih sam brojki došao kroz iskustvo.

Sušenja paradajza na suncu (sun dried tomatoes) prvi put sam prošle godine probao i oduševio se. Paradajz narežete na veće kriške, posipate ga s krupnom soli te ga dva dana zaboravite vani na suncu. Bitno je jedino da uzmete u Lidlu onu neki mrežu za insekte i pokrijete ga time, jer inače jako privlači sve što ima krila. Nakon sušenja nagurate ga u staklenu teglu te zalijete domaćim maslinovom uljem. Ne treba puno ulja jer paradajz ispuni većinu volumena teglice. Na vrh pospite malo ružmarina – i to je sve.  Ovaj proces zahtijeva manje truda od poludnevnog kuhanja šalše, a rezultat je spektakularan, nevjerojatno koliko takav paradajz sačuva arome te koliko je ukusan pola godine kasnije, u zimu. A i ono ulje pokupi note paradajza, što daje dodatnu kvalitetu maslinovom ulju. Prošle godine sam sačuvao samo nekoliko teglica na ovaj način, ali ove godine spremam puno više i označavam sorte – svaka sorta ima svoju teglicu i čeka zimu.

Vratimo se na priču o SOPG-u. Grubom procjenom, jedna biljka paradajza u dobroj godini proizvede između pet i devet kilograma ploda. Više od dvjesto biljaka proizvest će svakako više od tone, možda i do dvije tone paradajza. Moja obitelj ne može pojesti ni stotinjak kila. Nek još toliko skuham i osušim za zimu. Što s ostatkom? Nekoliko godina dijelio sam kutije i kutije paradajza širokom krugu prijatelja i poznanika. Obično bi kutije uzeo ispred kvartovskog dućana – kad njima ostane višak od prodanog povrća, stane u njih možda sedam kila paradajza – napunim to izborom raznih sorti i dijelim. Kad već punim, napunim cijelu kutiju, nije mi imalo smisla dijeliti pola kutije. Iz povratnih informacija od prijatelja, između redova, shvatio sam da su takva pakiranja prevelika. Oni ne mogu pojesti pet ili sedam kila paradajza prije nego se krene kvariti te stvarati problem, a ne užitak.

Tako sam došao do zaključka da bi idealno poklon pakiranje trebalo biti manje od dvije kile – dovoljno da uživate u različitim sortama, testirate razlike u aromama, ali da ne stvara opterećenje time što ga nisi u stanju riješiti prije nego se pokvari.

Ovdje se moja supruga uključila i dala prijedlog: “Zašto ne istražiš kako se otvara OPG da potencijalno možeš prodati paradajza ako krene u tom smjeru, kad već toliko uživaš u tome?”. Ona je preuzela dizajn i naručivanje čvrste kutija veličine takve da u nju stane manje od dvije kile paradajza. Početkom godine registrirali smo SOPG, a na proljeće smo naručili kutije. Prebacio sam blog na novu domenu TOMATO BOX, kako bi taj naziv asocirao na kutiju s izborom različitih sorti paradajza. Krajem srpnja smo te lijepe kutije, napunjene s desetak različitih sorti, krenuli puniti i dijeliti prijateljima. Jednu takvu popunjenu kutiju sredinom kolovoza smo odnijeli u kvartovski dućan zdrave hrane te ostavili gazdi da degustira, pitali ako bi bio zainteresiran to prodavati. Iduće jutro je nazvao povratno, kako si on i supruga to probali te kako su paradajzi sjajni. Taj petak oko podneva prvih 15 kutija smo isporučili u kvartovski dućan. Isti dan je dućan nas zvao da je sve prodao te kad će naredna isporuka. Taj dućan je Grga Čvarak na Vrbanima u Zagrebu. Paralelno je supruga nazvala Mrkvicu, zagrebački lanac trgovina s bio hranom, s upitom jesu li oni zainteresirani za plasman TOMATO BOX paradajza. Vlasnica se odmah oduševila, bez da je vidjela ili probala. Htjela je odmah barem 10-15 kutija za svaki njihov dućan, mislim da imaju šest ili sedam lokacija po Zagrebu. Daleko više nego smo mi mogli isporučiti u tom trenutku. Tako da smo distribuirali kutije isključivo preko dva Mrkvica dućana. Kako im mi dostavimo ujutro desetak ili dvadesetak kutija, tako se do kraja dana sve proda.

Brojne komentare dobili smo povratno kroz ovaj kratkotrajan probni plasman možda stotinjak TOMATO BOX kutija pa i ovim putem zahvaljujem svima koji su se potrudili poslati poruku ili napisati recenziju, uz napomenu da nam svaki komentar, bio pozitivan ili negativan, pomaže da bolje pripremimo narednu sezonu.

Bitan element “tejstinga” paradajza je pravilno označavanje sorti. Barem ja to tako vidim. Već nekoliko godina odmah kod branja na svaki plod lijepim malu naljepnicu s imenom sorte. Jer ako u tom trenutku to ne napravite, kasnije se često sve pomiješa. Neke sorte toliko su specifične izgledom da ih se bez problema prepoznaje kasnije i ako ih niste označili s imenom, strše poput onog jednog navijača u hrvatskom kockastom desu usred pune tribine jednobojno obučenih. Međutim, većina crvenih sorti lako se zamjene ako se odmah kod branja ne označe. Prijašnjih godina u vrt bi ponio prazan A4 list s najmanjim naljepnicama iz knjžare te na njih olovkom napisao naziv sorte i tako označio svaki ubrani plod. Onda sam došao na ideju da bi smanjio obim posla kod branja kada bi ranije isprintao nazive sorti na te naljepnice, da ne moram pisati kad sam u vrtu. Kako sam razvio mobilnu aplikaciju s popisom i opisima svih sorti onda sam na tu naljepnicu ubacio i QR kod s linkom koji vodi na opis i recenzije te sorte na mobilu stranicu.

Znači potrebno je s kamerom mobitela skenirati naljepnicu i na mobitelu će vam otvoriti opis sorte te sve recenzije s kušanja te sorte koje su upisali ostali korisnici.

Sve to zajedno, kutija s izborom desetak sorti koje su u stvari moj izbor naboljeg između više stotina hvaljenih sorti te lako dostupne online priče iza svake te sorte uz bazu recenzija, koja se vremenom nadopunjava i raste, čini jedinstven proizvod na svjetskom nivou. Zadnjih godina dosta putujem, gdje god odem istražujem sve što je vezano uz paradajze, nešto poput ovoga nitko još nije ponudio, barem ja nisam nigdje pronašao sličan proizvod.

Rasprostranjenost sorti po svijetu

U prošlogodišnjem tekstu izdvojio sam četrdeset najboljih sorti paradajza pa mom izboru, ove godine sam to nadopunio s petnaest novih sorti. One su moj izbor između više od 300 sorti, punu listu sam popisao u nastavku, koje sam skupio i isprobao u zadnjih nekoliko godina.

U mojoj zbirci sjemenja nalaze se sorte s pet kontinenata, jedino nemam sorte paradajza koja potječe iz Afrike. Nedavno sam bio tjedan dana u Maroku, najvećem proizvođaču paradajza za europsko tržište, koji je po količini proizvedenog paradajza skinuo Španjolsku s trona. Većina paradajza koju van sezone nalazite u prodaji u Hrvatskoj dolazi upravo iz Maroka. Nadao sam se da ću pronaći neku lokalnu sortu, no sve što sam tamo pronašao i probao na uličnim štandovima bili su bezukusni gumenjaci, isti onima koje izvoze u Europu – nakon jednog zalogaja obično bih bacio ostatak. Tako da još uvijek tražim neku sortu iz Afrike.

Taj primjer Maroka kao velikog proizvođača (lošeg) paradajza uklapa se u priču kako paradajzi vole suha podneblja. Odnosno ako imaju dobro navodnjavanje tada im najbolje odgovara suha klima, sa što manje kiša i vlažnih dana. Prošle godine zadržao sam se nekoliko dana na proputovanju kroz Yakima valley u američkoj saveznoj državi Washington, na sjeverozapadu SAD-a. To područje je poznato po velikoj proizvodnji povrća i voća, Za primjer navesti ću kako Yakima proizvede više od 70% američkog hmelja, odnosno skoro 30% svjetske proizvodnje tog najvažnijeg sastojka piva. Očekivao sam zelenu plodnu dolinu, a dočekala me potpuno suho i golo područje, po brdima koji okružuju Yakima dolinu niti trava ne raste. Yakima se nalazi s kontinentalne strane lanca Američkih kordiljera koji se protežu duž kišne pacifičke obale. S istočne strane 4300 metara visokih planina kiša sa oceana gotovo nikada ne stiže. Upravo ta kombinacija suhe klime i obilja vode za navodnjavanje koja se slijeva s planina čini to područje pogodnim za uzgoj brojnih poljoprivrednih kultura, uključujući i paradajze.

Lista sorti u mojoj kolekciji grupirana je po 67 država, od čega se 27 odnosi na američke savezne države. Čak 86 sorti na listi, odnosno gotovo četvrtina sorti koje sam skupio, dolazi iz SAD-a. To je bio jedan od razloga zašto sam ih naknadno klasificirao po američkoj saveznoj državi od kud potječu. Na vrhu liste je Rusija koja je zastupljena sa 26 sorti, Hrvatska ima 22 sorte, Španjolska 18 sorti itd. Iz Kalifornije poječe 17 sorti, što je rezultat rada dviju farmi – Artisan i Wild Boar – koje već desetljećima stvaraju sjajne nove sorte paradajza, a obje se nalaze upravo u Kaliforniji.

Ako ste voljni podizati sadnice paradajza iz sjemena, nemojte se brinuti – to možete jednostavno učiniti čak i ako nemate prethodnog iskustva, upućujem vas na moj post na tu temu.

Armenija

• EREVANI

Australija

• AUSSIE – Opisano na blogu

• TASMANIAN YELLOW – Opisano na blogu

Austrija

• SMARAGD – Austrijanac, atraktivnog prugastog izgleda, sličan bjeloruskom Don Juanu

Belgija

• GIANTI BELGIUM

• SART ROLOISE BEEFSTEAK – Bijeli indigo paradajz, sladak, tropskih aroma, sorta otporna na plamenjaču. Križanac White Wondera, od čega vuče slatke note ananasa, Baby Blue indigo sorte

Bjelorusija

• DON JUAN – Opisano na blogu

Bosna

• BOSANSKI ŽUTI – Obično klasične crvene sorte su vladari paradajza u regiji, ali među njima strši ova zanimljiva žuta sorta.

• VERA’S PARADAISER – Sorta velikog ploda – i do pola kile

Brazil

• DA BARAO RED – Sorta iz Brazila, velika biljka, puno plodova veličine oveće šljive, mesnate strukture s minimalno gela

Bugarska

• BULGARIAN HALA – Veliki crveni mesnati Bugar. U potrazi sam z savršenim Bugarom, ovaj je sezona 2023. pa ga nisam još probao.

• MILKA – Milka je Bugarka, veliku crveni beefsteak s malo koštica

• PLOVDIV – Opisano na blogu

Engleska

• FIRST ON THE FIELD – Rana sorta, za hladna podneblja

• SHIRLEY’S – Degibridizirani popularni engleski hibrid iz sedamdesetih – rana sorta, otporna na hladnija podneblja

Filipini

• KAMATIS TAGALOG – Tagalog je narod koji čini četvrtinu stanovništva Filipina, a kamatis je riječ za paradajz na tagaloškom jeziku. Sorta koja se od davnina uzgaja na Filipinima, očito su je donijeli španjolski kolonizatori, odlikuje je otpornost na velike vrućine, što je problem većine drugih sorti

Francuska

• ADORA (EXP BSM F3 I F5) – Adora iz Lidla – peta generacija, nije još stabilna

• ANQEENE ANANAS

• BIANCA GRANDE – Velika bijelo-žut sorta. Slatka

• BRIN DE MUGUET – Opisano na blogu

• COUILLES DE TAUREAU – Opisano na blogu

• LA CADERO – Opisano na blogu

• LA CAROTINA – Opisano na blogu

• MILLE FORIERS – Sorta Pascala Antignya, paradajz maga iz sjeverne Francuske, pokrajine Aisne koja se nalazi poviše Pariza. Tamni križanac Pink Berkeley Tie-Dye i Indigo Rose

• MIRABELLE – Opisano na blogu

• NUIRE DE COSSEBOUF – Francuska, spljošten s dubokim rebrima purpurne boje. Neobičnog je okusa. Bilo je nekih sumnji kod kolekcionara da je to neka varijanta Purple Calasbah.

• SAINT COLOMBE – Stara francuska sorta, veliki crveni beefstake intenzivnog okusa

Grčka

• SANTORINI – Opisano na blogu

• SOLUN GRČKA – Opisano na blogu

Gvatemala

• PURPLE CALABASH – Opisano na blogu
• TOMATILJO MORADO – Tomatiljo je daleki srodnik paradajza, popularan u kuhinjama Srednje Amerike, najbolje šalše se od njega rade. Bitno ga je zasijati u zatvorenom na vrijeme u zimu jer biljci treba dosta vremena da se razvije pa kod presađivanja u svibnju već mora biti jaka i snažna. Ovaj ljubičasti tomatiljo iz Gvatemale je slađi od zelenog Meksikanca kojeg sam uzhajao 2022. godine. Zeleni su više namijenjeni za šalšu, ovaj je fin i svjež.

Hrvatska

• ALJMAŠKI – Srednja sezona, rodan, crveni, 300-500 grama, okus starinski.

• BOLTOVO SRCE

• BRAČKI JABUČAR – crveni, krupan (i do kile), mesnat, relativno mekan…sredina sezone

• CRIVAC

• CURA IZ DICMA – mislim da mu je ime dala teta Mira jer ga je dobila od momka s Brača čija cura (iz Dicma) održava ovu sortu. Kaže: predobar je…i ne samo to nego i krasan…lijepe crvene boje kod mene je dosezao težinu do 500gr, zorio i poslije prvog mraza sredinom listopada…

• DUBROVAČKA-KOLAR – Klasičan paradajz izgledom, iznenađujuće ukusan na kušanju, podatnog okusa.

• GOLUBIĆ – Sorta iz Golubića kod Knina, gdje je hidrocentrala. Čuo sam dosta ozbiljne pohvale za ovu sortu, ali prvi put je sadim ove godine pa čekam još prvo kušanje

• GREEN ERICA PLUM – Križanac od Čačana iz Osijeka – green tiger i neki šljivar mislim

• HERCEGOVAC – Ova sorta nije vezana uz Hercegovinu nego uz hrvatsko selo Hercegovac koje se nalazi na tromeđi Garešnica – Daruar – Grubišno polje

• IMOĆANKA

• JABUČAR IZ KUTINE – Krasan domaći jabučar sjajne teksture – pokušat ću više o njemu saznati

• KORČULANSKA MINI

• MATE’S BIG PINK HEART – Mate’s Big Pink Heart je hrvatska sorta koju je naš iseljenik (valjda Mate?) donio u Kanadu kao dar za Mandy Botincan, kanadsku sakupljačicu sorti. Od tamo ju je teta Mira jedva uspjela nagovoriti da joj pošalje sjeme, pomoglo je to što je suprug od Mandy rodom iz Đurđevca,a njegov otac je nekada uvodio telefone u selu od tete Mire. Te čudne priče o paradajzima.

• PILL BOX RED – Opisano na blogu

• SPLITSKE ŠLJIVARICE

• STARINSKO SRCE

• VRBNIČKA RAJČICA

• ZAGREBAČKA RANA

• ZZN / ZEMLJA ZA NAS

• ŠIBENSKI ŠLJIVAR – Šibenski šljivar i Brački jabučar su jedine hrvatske sorte paradajza koje su na sortnoj listi EU…i za jednom i drugom sortom sam tragala više od četiri godine (teta Mira)…Šibenski šljivar je niska sorta, 35-50 gr., intenzivno crvene boja, blago žućkast pojas kod peteljke, jako rodan, nema koljence na peteljki i lako se bere

• ŽRNOVSKA (DIVOVSKA) POME – Žrnovnica kod Splita, stara sorta

• ŽUPSKO VOLOVSKO SRCE – Župa Dubovačka

Italija

• BELMONTE

• COSTOLUTO FIORENTINO – Rebrasti Firentinac, jedna o poznatijih talijanskih sprti

• CUORE DEL VESUVIO – Opisano na blogu

• DOMINGO – Rekorder po veličini, potječe sa Sicilije

• DRAPEE – Oblikom paprika, teksturom paradajz

• GIGANTE DEL RE – Talijanski rebrasti veliki beefsteak, kako mu i ime kaže, porijeklom iz Pijemonta.

• PACHINO DI SICILIA – Pachino je mjesto ispod Sirakuze na Siciliji, a ova sorta je geografski zaštićena na okolicu tog mjesta, delikatesa

• PANTANO ROMANESCO

• PIENNOLO DEL VESUVIO – Opisano na blogu

• PIZZUTO DEL MONTE SOMMA – Napolitanac, paradajzi vole to vulkansko tlo, manji šljivar, rano dozrije

• POMA AMORIS MINORA LUTEA – Iza Padove, pod tim imenom spominje se još 1553. godine. Doslovni prijevod imena bio bi “mala žuta ljubavna jabuka” što opisuje i plod ove sorte. Update nakon prve sezone, čudo od paradajza, jedinstven okus, zaista je ko jabuka. Ekipa koja inače ne voli paradajze oduševljena je s ovim paradajzom. Kao nedostatak navest ću skolonost pucanju i tanku kožicu pa nije baš za prijenos, zgnjeca se, ali sa grane direkt je vrhunski užitak.

• PRINCIPE BORGHESE

• ROI HUMBERT – Stara talijanska sorta, nazvana po kralju Umbertu I, talijanskom kralju s kraja 19. stoljeća. Duguljasti ovalni cherry s bradavicom na vrhu.

• ROMA – Sorta koju nađete i u boljoj samoposluzi

• TETON DE VENUS – Opisano na blogu

Kanada

• KANADSKO SRCE – Opisano na blogu

Kazakhstan

• EVENING ALMATY

Kina

• HALFMOON CHINA BEEFSTEAK – Bijela sorta paradajza porijeklom iz Kine

Kosovo

• KOSOVO – Opisano na blogu

Laos

• FANTOME DU LAOS – Opisano na blogu

Libanon

• OMAR’S LEBANESE – Veliki beefsteak iz Libanona

Makedonija

• ASLEIGH – Makedonac iz sela Lazec, mesnat, malo koštica, kasnije dozrije

• MAKEDONSKI DOLGAVES – Rana sorta, sočan, sladak šljivar, može duže srajati nakon branja

Mađarska

• OXEHEART PINK – Opisano na blogu

Meksiko

• COYOTE – Zuti cherry, sladak, otporan, bujan i rodan. Praparadajz, raste divlje po brdima južnog Meksika

• MATT’S WILD CHERRY – Opisano na blogu

• MEKSIKO – Veliki Meksikanac

• NEGRO AZTECA – Opisano na blogu

• TLACOLULA – Meksikanac, iz gradića Tlacolule na 1600 m nadmorske visine, zato se nadam da bi mogao u Lici uživat. Kasna sorta, rebrasta, lijepa, malo šupljikava, može se i puniti
• TOMATILJO ZELENI – Opisano na blogu

• TUMBLING TOM – Viseći cherry

Moldavija

• SANDUL MOLDOVAN – Sandul Moldovan je paradajz iz Malodavije, otvaram novu zemlju podrijetla u katalogu – crveni beefsteak veličine da sjedne u oveći dlan, kažu s visokim udjelom šećera, kremast u strukturi

Nepoznato porijeklo

• ACCORDION – Harmonika, tako i izgelda, rebrasti paradajz

• BRONČANA

• STRIPER

• WINE XL

Nizozemska

• HECTOR – Rana sorta. izgledom tipična nizozemska sorta, plastična, bez nekog naglašenog okusa

• NIZOZEMSKI BALKONAŠ

• VINTAGE VINE – Sorta velikog ploda, prošarano crveno-naradnžasti paradajz

Njemačka

• APRIKOSEN KIRCHE – Krasan sour cherry, s vremenom krenete cijeniti te osvježavajuće sour sorte, njih treba naučiti voljeti, poput jazza.

• BIG SUNGOLD SELECT CHERRY – Dehibridizirani čuveni Sungold, Nijemac Reinhard Kraft je autor

• GERMAN GOLD

• GOLDEN CURRANT – Žuti cherry, smatra se da je jedan od roditelja Sungold hibridne sorte

• ILDI YELLOW CHERRY – Njemački kruškoliki žuti cherry. Jednostavan za uzgoj, sladak ko kruška, ludo rodan, dolovno stotine žutih kruškica rodi na svakoj biljci.

• MAMOUTH GERMAN

• PUTNIČKI – Opisano na blogu

• RED OCEAN – Tamno crveni, aromatičan

• TIAWEN GERMAN

Peru

• ANDSKI PARADAJZ (ANDEN HORN) – Oblika rog paprike, sorta zaista potječe sa Anda

• GARDEN PEACH – Divlji žuti paradajz iz Perua, izgledom liči na breakvu, iz nekog razloga ima i svoju wiki stranicu, što malo koja druga sorta ima

• LITSCHI – Opisano na blogu

• PERUANSKA JAGODA – Rođak tomatilja, naraste u košuljici, biljka koja je bliži rođak paradajzu nego jagodi. Zovu je još i andaka jagoda. Nije takav raritet kao tomatiljo, ova ima dobru cijenu na tržištu, na glasu zbog protuupalnih i antioksidativnih svojstava.

Poljska

• POLISH GIANT

• POLISH LINGUISA – Stara sorta koja je davnih godina iz Poljske došla do Amerike, duguljasti mesnati paradajza

Portugal

• MICHAELS PORTUGESSE MONSTER – Ogromni Portugalac, zato je monstruozan u imenu, sorta nosi ime po Englezu Michaelu koji je pronašao sortu na placu u Portugalu 2006. te raširio sjeme

• NEVES AZOREAN – Sorta s Azorskog otočja, lijepog kontrasta kiselog i slatkog, dugo zadržava zeleni gel oko sjemenki, tad je i najukusnija

Rumunjska

• GRASA DE BIHOR

• ROSI DE HIDA

• URIASA DE BALTATESTI – Rumunj s Karpata, Baltatesti je selo na sjeveroistoku Rumunjske

Rusija

• BABUŠKINO – Sa sjevera Rusije, otporan na hladnoću, navodno se može i u zemlju sijat direkt kako je navikao na zimu

• BEAR PAW (MEDVEZHYA LAPA) – Rus iz Sibira, otporan, crveni, podnosi suše, odličan za kuhanje

• BLACK FROM TULA – Opisano na blogu

• BLACK MAGIC – Ruska indigo sorta

• BLACK SEA MAN – Rani i niski crni Rus, tamno crveni sa zelenim ramenima, uspjeva i na balkonu (probat ćemo)

• CUBAN PEPER LIKE – Tamna ruska sorta, imena valjda jer je nekog Rusa podsjetila na kubansku cigaru – intenzivnog začinjenog okusa, s malo sjemenku i vode u tijelu paradajza. Ovaj pepper like u nazivu opisuje oboik ploda, koji je poput duguljaste paprike. Prva crna sorta tog oblika, tamno crvena sa zelenim ramenima i zelenim gelom oko (malobrojnih) sjemenki. Iznimno ukusan, iznimno neobičan. Ubacujem ga u stalnu postavu ta sadnju svake godine.

• ENJIR ROZOVII – Rus, za hladnije klime i kratka ljeta

• FAT JACK – Ruska komercijalna sorta (TOLSTYI DZHEK)

• JAPANESE BLACK TRIFELE – Nije japanski nego sibirski, nije ni crn nego maslinasto zelen. Nije ni tartuf nego je oblika i veličine kruške, Rusi ovu sortu zovu još i “černa gruša” (crna kruška). Čudna sorta – list mu izgleda kao od krumpira – po legendi paradajzi s takvim listom su otporniji na bolesti

• KHLEBOSOLNYIE – Ova sorta je u Rusiji ono što je Rosa de Barbastro u Španjolskoj, prestiž.

• KORICHNEVYI SAKHAR (BROWN SUGAR) – Rus, iz familije ruskih tamnih paradaja, sladak, navodno adaptiran na hladna i kratka ljeta, poput Like.

• KUMQVAT PINK OPAL – Sorta toliko vruća da se skoro i ne spominje po internetu. Indigo paradajz, kreacija Mire Almakaeve iz Rusije, 2023. godine je tek u šestoj generaciji selekcije. Interesantnog izgleda, poput nekog drago kamena na nakitu, otud joj i ime “opal”, jarko ružičasto-crn, elegantno izdužen. Prva sezona da sam nabavio sjeme pa jedva čekam da ga probam.

• MALAKHITOVAYA SHKATULKA – Opisano na blogu

• ORLOV KLJUN (ORLINYI KLYUV) – Orlinyi Klyuv je iz Sibira, otporan na hladnoću, paradajz završava u zavrnutoj špici oblika orlovog kljuna. Fina paste sorta velikog ploda.

• PAUL ROBESON – Stara ruska sorta, mada imenom ne zvuči tako. Vjerojatno i planetarno najpoznatija od ruskih sorti. Priča oko imena sorte je interesantna, uključuje jazz, Staljina i hladni rat.

• PETR ILI CAZANOVA – Opisano na blogu

• PINK PASSION DWARF – Opisano na blogu

• SHIMBLENG

• SHUNTUKSKY VELIKAN – Iz ruskog sela Shuntuk (Republic of Adygea, sjeverni Kavkaz) – veliki, mesnati, visoka biljka, može stajati duže nakon branja

• SILVER FIR TREE – Ruska Srebrna jela (Silver Fir Tree) Lirim Kastrati među paradajzima. Brzi paradajz, dozrije prvi. Nužno je to u Lici zbog kraćeg ljeta. 2021. je klima u Lici bila iznimno nježna prema paradajzima, bez tradicionalnih magluština i kiša jesenjih, skoro ni jedan paradajz se nije razbolio, ali ne treba se tome nadati svake godine.

• VECNYI ZOV – Determinirani rodni Sibirac, za hladnija podneblja

• VIGRA – Ruska komercijalna sorta boje čokolade

• VOLGOGRADSKI – Naručio sam sjeme s neta zbog imena, sorta koja potječe iz Volgograda, ex Staljingrada. Od svih mjesta gdje me do sada zantiželja odnijela, Volgograd svakako spada u najluđa. Ova sorta nije izbirljiva i ne zahtijeva pažljivo održavanje, klasičnog je izgleda. Rana sorta.

• YANTARNAYA KOMNATA (AMBER ROOM) – Ruska žuto-zelena sorta

• YELLOW STUFFER – Neobična sorta, radi se o “šupljem” paradajzu pogodnom za punjenje poput paprike. Potječe iz Sibira.

• ČIO ČIO SAN – Šljivar za kuhanje, raste u klasteru

Srbija

• BORAK – Opisano na blogu

• CRNKOVIĆ – Popularna sorta u SAD-u, tamo se još nalazi pod imenom “Crnkovic Yugoslavian”. Potječe iz Vojvodine, crveni mesnati sočni beefsteak, otporan na pucanje.

• DARIN RUBIN

• DŽINOVSKI – Srpski velikan, kako mu i ime kaže

• GRIHTMIRE’S PRIDE

• GRUŽANSKI ZLATNI – Nije iz Gruža nego iz Šumadije, stari srpski jabučar

• HOMOLJSKI JABUČAR

• KAFANA MARIJAN – Sjajan srpski paradajz kojeg poslužuju u Kafani Marijan između Niša i Aleksinca, narezan kako treba, na odreske. Ne znam sortu pa sam mu ja dao ime.

• LIPOLIST – Sorta iz istoimenog sela kod Šapca

• MORAVAC – Giga Moravac je potomak Džinovskog i nekog volovskog srca, velikog ploda

• SRCE IZ TRNAVE – Stara srpska sorta, Trnava je tamošnje selo, u Šumadiji, okusa koji vuče na slatko

• STIŠKI – Stiška ravnica je u Srbiji, južno od Dunava, istočno od ušća Morave, tamo je sačuvana ova stara sorta

• ŽUTI IZ MANASTIRA FENEK – Manastir Fenek nalazi se uz Savu na zemunskoj strani prilaza Beogradu

Turska

• EGE PEMBES

USA – Aljaska

• ALASKAN – Rana sorta, ništa posebno okusa, regularnog oblika, posebno je to što je rana

USA – Arkansas

• OZARK SUNRISE – Veća indigo sorta, puna antioksidansa, dobivena na Double Helix farmi u rurarlnom Arkanzasu

USA – Connecticut

• DWARF JACKASS GREEN – Kreacija Johna Beidlera iz Connecticuta na bazi Cherokee greena, u dwarf varijanti

USA – Delaware

• HOMER’S GERMAN OXEART – Stara sorta uzgajana kod Amiša, potječe navodno iz Njemačke – prema Homeru iz Delawarea koji je raširio sjeme.

USA – Illinois

• ABE LINCOLN – Opisano na blogu

• BANANA LEGS – Žuti veći šljivar, determinirani, naraste do metar i dvadeset maksimalno, mesmat, s malo koštica, sladak, bez kiselosti

USA – Indiana

• GOAT BAG – Sorta izgleda kao vime od koze, prema imenu, sa specifičnim spicy dimljenim okusom

USA – Iowa

• AMANA ORANGE – Opisano na blogu

• GLESENER – Beefstake krumpirova lista

USA – Kalifornija

• AFTERNOON DELIGHT – Opisano na blogu

• AMETIST JEWEL – Opisano na blogu

• BLACK BEAUTY – Od crnih indigo sorti ova ne najviše crna. Monolitno crna. Senzacionalnih aroma antrocijana. Kao i sv indigo paradajzima, zna mu se porijeklo, ova crna ljepotica djelo je Brada Gatesa i njegove Wild Boar farme iz sjeverne Kaliforinije

• BLONDE BOAR – Blijed momak, ima zelene pruge koje požute kad dozrije. Nastao na Wild Boar Farms Tomatoes iz Napa Valley u Kaliforniji. Hvale ga ga je okusom bogatiji od ostalih blijedih svijetlo žutih paradajza. Sezona 2023. pa ga nisam još probao.

• BLUSH 2.0. – Opisano na blogu

• BLUSH TIGER – Opisano na blogu

• BURBANK – Stara klasična sorta iz Kalifornije, popularna za kuhanje

• COPER RIVER – Napa Valley, California – šareni beefsteak

• GREEN TIGER – Opisano na blogu

• JULIA CHILD – Krumpirov list, beefstake, sorta nađena 1997. u nekom američkom vrtu, očito kod Julije. Sjajan američki beefstake.

• KALEDESCOPIC JEWEL – Veći cherry s Wild Boar farme – s tragovima antrocijana u boji

• ORANGE JAZZ – Artisan seeds kreacija – sladak, s notama marelice

• PINK BERKELEY TIE-DYE – Opisano na blogu

• PINK BOAR – Sorta sa Wild Boar farme u sjevernoj Kaliforniji

• PINK JAZZ – Artisan seeds kreacija – ružičasti sa žutim prugama

• SCABITA – Novija kreacija s Wild Boar farme u Kaliforniji. Crveni prošaran žutim šarama

• SUNRISE BUMBLE BEE – Žuti prugasti cherry, intenzivnog slatkog okusa, rodan. Kreacija legende Freda Hempela, tvorca Blusha i Green tigera.

USA – Kansas

• KANSAS DEPRESSION – Malo plosnati američki beefstake iz Kansasa, ime potiče iz doba velike depresije tridesetih godina prošlog stoljeća.

USA – Kentucky

• KENTUCKY PINK STUMPER – Ružičasti beefstake iz Kentuckyja

USA – Massachusetts

• EVERETT’S RUSTY OXHEART – Atraktivan višebojni, žuto, zeleno, crveno

USA – Michigen

• EARLY DETROIT – Ime mu sve govori, klasika rani okrugli Amerikanac

USA – Minnesota

• BIG RAINBOW – Žuti s crvenom jezgrom, predstavljen 1983. pod tim imenom

• SIBERIAN PINK TIGER

• SUPERSWEET 100 – Možda jedini hibrid na listi, slaki cherry trebao bi biti otporan, rodan kako samo hibridi jesu

USA – Mississippi

• AMBER KEYES – Zeleni cherry, rani, rađa u clasterima

USA – Nebraska

• NEBRASKA WEDDING – Stara sorta, po vrtovima Nebraske bilježi se više od 100 godina – narandžasti determinirani paradajz gdje svi plodovi dozrijevaju u isto vrijeme

• SIOUX – Sorta razvjena 1944. na sveučilištu u Nebraski s namjerom da uđe u komercijalnu proizvodnju, to je nilo doba prije pojave prvih hibrida koji će ubrzo preuzeti svu komercijalnu proizvodnju

USA – New Jersey

• BIG ZAC – Iz New Jerseya, za natjecanja u veličini, navodno prosjek preko kile, bude i po šest kila. Sladak

• MULA TEAM – Rodna sorta koju je uzgojio otac nekog Joe Bratka iz New Jerseyja. Joe je pronašao sjeme u staklenci u ostavi, neuspješno pokušao uzgojiti kihnulo staro sjeme pa ga onda poslao na neki institut da oni okušaju sreću. Tamo su uspjeli probuditi staro sjeme i danas imamo ovu radnu staru sortu, zovu je još i radni konj, jer bez prestanka daje nove plodove

• RUTGERS – Američki vintage paradajz, sorta koju su Campbell prvo konzervirali u svoje juhe. Sorta nije imala dugo trajanje nakon branja, a nije bila ni pogodna za strojno branje pa su je komercijalno naslijedile razne bezukusnike sorte čije je prednost bila u duljem životu na polici supermarketa. Kako pričamo o dobi prije 100 ili 70 godina, prije entuzijasta koji su čuvali sjeme, Rutgers je bio skroz izumro. Kao Dodo. Od najraširenije sorte do potpunog nestanka. Stari Amerikanci sa sjetom su se prisjećali kako je u doba njihove mladosti paradajz imao okusa i mirisa. Onda je 2009. godine projekt nekog američkog sveučilišta, besposlen pop, iz stare Campbell limenke juhe izvukao genetski materijal i ponovo uzgojio Rutgersa. To je priča.

USA – New Mexico

• BANDED AMAZON – Amazonac je manjeg grma, determiniran, ploda sličnog Pink Berkelyju

USA – New York

• ANDREW RAHART’S JUMBO RED – Beefsteak iz New Yorka

USA – North Carolina

• AFRICAN QUEEN – Beefsteak iz Sjeverne Karoline gdje je navodno došao s Kariba pred stotine godina. Krumpirov list, otporan, rani za beefsteak

• BLUE RIDGE MOUNTAIN – Stara bluegrass sorta s Appalachiana, crveni, rebrasti, spljoštenog oblika

• PURPLE HEARTTHROB DWARF – Kreacija izašla iz Dwarf Tomato projekta 2021. – autor je Craig LeHoullier iz planina North Caroline. Prugasti tamno crveni – smeđi oblika volovskog srca.

USA – Ohio

• 100 POUNDS – Rebrasti paradajz oblika smokve, kasno dozrije i dugo može stajati nakon branja, manji udio vode ima u mesu

• 1884 – Opisano na blogu

• DUTCHMAN – Obiteljska sorta prvi put zabilježena 1958. godine kod prodavača sjemenja iz Ohia

• LA VIEN ROSE – Sorta s Tomato Addict farme u Ohiu, lijepo ime farme

• PALESTINA – Iz mjesta East Palestine u saveznoj državi Ohio – volovsko srce s malo sjemenki

• STUMP OF THE WORLD – Američki stari pink beefstake – zabilježen prvi put prije stotinjak godina kod Ben T. Quisenberryja – veterana u spašavanju starih sorti paradajza

• TIFEN MENNONITE – Menoniti je religijska kršćanska grupa slična Amišima, dan danas se bave prvenstveno poljoprivredom. Centrala im je Ohio. Kao i Amiši, i Menoniti moraju imati svoju sortu paradajz. Evo je, klasika crveni američki beerstake. Karasan, rodan, rano dozrije.

USA – Oklahoma

• CHEROKEE PURPLE – Opisano na blogu

• DR. WYCHE – Velika narandžasta sorta, tropski okusi

• SPUNDAKE – Varijanta čuvenog Cherokee Purplea, samo s krumpirovim listom, što bi trebalo značiti da je otporniji. Ime sorte je kombinacija “spud” (krumpir) te Cherokee (stara sorta koja potječe od Cherokee indijanskog plemena).

USA – Pennsylvania

• AMIŠ PASTE – Opisano na blogu

• BLUSHING BRIDE – Žuti s crvenom jezgrom, veći beefstake

• BRANDYWINE BLACK – Tamna varijanta Brendywinea

• BRANDYWINE COWLICK – Opisano na blogu

• GARGAMEL – Opisano na blogu

• SAKVATERRA’S SELECT – Paste sorta, mesnata i pogodna za kuhanje, iz mjesta Hazleton, Pennsylvania gdje se pedeset godina uzgajala dok krajem osadmedesetih nije došla u Seeds exchange ponudu i proširila se

USA – Tennessee

• TIDWEL GERMAN – Amerikanizirani Nijemac, sudeći po imenu ima njemačke korjene – uzgaja se po Americi već stotinjak godina, ružičasti beefsteak s minimalno kiselosti

• TENNESSIEE SURPRISE – Opisano na blogu

USA – Oregon

• INDIGO BLUE BERRY – Komplet crni cherry, pun antioksidansa, među prvim indigo sortama, dosta bezukusan

USA – Unknown state

• CARBON – Hvaljena crna (tamna) sorta

• EVIL OLIVE – Otporni cherry oblika masline

• GERANIUM KISS – Cherry za uzgoj u teklama na balkonu
• JIMTOMATO

• MOJA MONIKA – Dehibidizirani Monica F1 hibrid

• MONA LISA – Dehibridizirani Syngenta hibrid

• OVEN’S PURPLE – Križanac između Paul Robesona i Mortgage Liftera – uz Carbon ova sorta je perjanica novih tamnih sorti

• TIGERETTE RED MICRO DWARF – Micro dwarf za tegle – ploda veličine ping-pong loptuce, crveni sa žutim prugama. Biljka naraste 30-50 cm

USA – Virginia

• BRIMER – Stara sorta koja je još 1907. dobivala nagrade

• BURACKER’S FAVORITE – Amerikanac s Appalachian gorja, americana folk paradajz

• CHURCH – Tamo negdje osamdesetih pa s prelazom na devedesete Australija i Novi Zeland imali su sjajnu scenu koja se mogla ravnopravno nositi i sa Engleskom ili Američkom. Jedni od pokretača te scene bili su Australski The Chruch, kao triviju s njihovog zagrebačkog koncerta zapamtio sam su svi u bendu vegani. Ovaj paradajz nema poveznice sa Australijom, samo me naziv poveo ka dragom bendu, paradajz je prijeklom iz Virginie te navodno ima veze s nekim crkvenim vrtom. Rodni američki crveni beefsteak.

• OLD GERMAN – Prema imenu vjerojatno potječe iz Njemačke, žuto naranžasti velikog ploda

• SGT PEPPERS – Opisano na blogu

• WILSON’S PINE MOUNTAIN – Rijetka sorta, dvobojni – žuto-narandžasti – malo izvora sam pronašao o njoj. Definitivno potječe s Appalachiana, e sad, ima Wilson mountains u Vriginiji te Pine Mountain mjesto u Georgiji, ali mjesto nije dio Appalachian lanca, tako da ću ovu sortu smjestit u Virginju

USA – Washington

• FLANDERS CONTRAST – Nova sorta nastala kod maga Toma Wagnera iz Everetta u saveznoj državi Washington, kruškolika zelene sorta s indigom crnim vratom

• GREEN ZEBRA – Rana sorta, zeleni sa žutim prugama, za razliku od ostalih zelenih sorti ovaj nije sladak

• STRIPED CAVERN – Sorta za punjenje, poput Yellow stuffera

• WOOLLY KATE – Sorta Toma Wagnera iz Kennewicka blizu Yakime, na obali rijeke Columbia koja dijeli Washington od Oregona. Sorta otporna na plamenjaču, dlakava sorta, odnosno obrasla sitnim dlačicama.

USA – West Virginia

• HOY – Veliki beefsteak, naraste preko kile plod, i to ne u priči nego je zaista i izrastao u Lici na kilu. Dosta vodenast, ne može dugo stajat nakon branja, a realno ne znam što bi radio od paradajza od kilu, ne možeš to pojest uz paštetu.

• KELOGG’S BREAKFAST – Zapadna Virginia – sladak, otporan, mesnat s malo koštica

• MAMMIE BROWN’S PINK – Sačuvan u vrtu Mamie Brown iz West Virgine, sjeme ke 1995. donirala njena unuka kao omiljen bakin paradajz. Pink beefstake oblika srca.

• MORTGAGE LIFTER – Sorta razvijena još 1922. godine – toliko kegendarna u Americi da ima i svoju Wikipedia stranicu

• VIRGINIA SWEETS – Žuta sorta s crvenom jezgrom, stara sorta iz Virginije

Ukrajina

• CRNI KRIM (BLACK KRIM) – Najpoznatiji predstavnik okusom intenzivnih “crnih” sorti s istoka Europe, gdje ih većina potiče s ukrajinskog Krima. Crnih sorti u imenu, bojom su tamnije crvene sa zelenom ili tamnijom kapom. U Englesku su ih donijeli vojnici po povratku iz Krimskog rata pa su se otuda te sorte raširile po svijetu.

• CRNI RUS (BLACK RUSSIAN) – Opisano na blogu

• GIGANTESQUE – Sorta velikog ploda iz Ukrajine, pogodna za hladnija podneblja

• HURMA – Opisano na blogu

• KUUM – Kum je veliki crveni Ukrajinac

• UKRAJINSKI KIBIT – Rani Ukrajinac malog izduženog ploda

• UKRAJINSKI VELIKAN

Češka

• LEHRERTOMATE – Rodni beefstake porijeklom iz Češke

• MARIANNA’S PEACE – Opisano na blogu

• ZLATAVA – Opisano na blogu

• ČEŠKE STUPICE – Rana sorta, potječe iz mjesta Stupice u okolici Praga

Španjolska

• COLGAR DE MALA CARA – Španjolska sorta koja dobro podnosi niže jesenje temperature, jedinstven mat paradajz, kao da je presvučen mahagonije, vanjštine poput breskve

• ESPALDA VERDE LONGKEEPER – Sorta koji može stajati i mjesec dana nakon branja

• GIGANTE DE GALICIA

• KUMATO – Španjolac, pogodan za duže stajanje nakon branja

• MARMANDE – Delilatesa iz zemlje paradajza, Španjolske, vjerojatno najbolje padadajz destinacije na svijetu

• MORADO VEJER DE LA FRONTIJERA – Iz Cadiza, na jugu Španjolske, gdje je igrao notorni Igor Štimac

• MORUNO DE MADRID

• MOYA NOIRE – Križanac španjolske Moye i ruskog Paul Robesona. Vizualno interesantan.

• MUCHAMIEL – Španjolski beefstake sa zelenkastom kapom, ime mi znači “puno meda”

• NEGRO DE MONTE

• NEGRO DE SANTIGO – Iz španjolske Galicije, rijetka sorta, intenzivne arome

• POBEDILO DE LA JARA

• RAF – Pobjednik sa španjolskih tržnica. Španjolska je vjerojatno mjesto gdje kožete najbolje paradajze nabaviti na svakoj tržnici, a RAF je zaslužan za to, prisutan skoro svud po Španjolskoj, u sezoni bude oko šest eura kila, pored nekog generičke sorte koja je euro dva, RAF je vrijedan te cijene

• RIZADO DE MORATALLA – Španjolski beefsteak iz mjesta Moratalla kod Murcie

• ROSA DE BARBASTRO – Opisano na blogu

• ROSA DE PERALES – Opisano na blogu

• ROSA DE ZARAUTZ – Zarautz je ribarako selo na obali Baskije, s Rosa je rijetka sorta oblika srca, kažu da je tanke kože, s malo sjemenki te guste unutrašnjosti

• ROSADO DE LA SIERA ARACENA – Sorta iz Andaluzije, svjetske prijestolnice paradajza. Krasan ružičasti paradajz, tanke kožice i sočnog mesa

Švicarska

• BAMANO – Žuti cherry, jedina Syngenta sorta koju imam, zanima me što korporacija muti

Uzbekistan

• TASHKENT STAR – Opisano na blogu

[sve slike na stranici su moje]

Uskoro će proći trideset godina od kad je Franjo Tuđman, u svom vjerojatno najpoznatijem govoru, održanom na zagrebačkom aerodromu u studenoj noći 1996. godine, ljutito, kroz zube, prozvao crne, zelene i žute vragove. Sjećate se toga? Neki smatraju kako je pokojni predsjednik tada polagano gubio razum. No, možda je samo bio ljutit jer nije mogao pronaći razumljivo i prihvatljivo objašnjenje zašto su paradajzi ponekad crni, ponekad zeleni, a ponekad čak i žuti?

U prethodnim blog osvrtima na sorte paradajza pisao sam neka razbacana pojašnjenja o bojama paradajza, ovdje ću ih skupiti i pojasniti na jednom mjestu, prvenstveno iz razloga što nigdje drugdje nisam pronašao strukturirano i jednostavno objašnjenje na tu temu.

Po kriteriju boje, sorte paradajza možemo podijeliti na šest osnovnih grupa: crvene, zelene, žute, crne, plave i šarene.

Tako je, nisu svi paradajzi crveni, mada smo svi mi dugo mislili da jesu. Potrebno je odmah razbiti neke uobičajene predrasude: paradajzi drugih boja, osim crvene, nisu GMO, nisu nezreli. Nisu kiseli. Upravo suprotno, često su slađi nego crveni. Nemojte da vas uvjerenje kako paradajz mora biti crven spriječi da ih kušate u svim bojama u kojima dolaze.

Ova podjela na šest osnovnih grupa odnosi se na vanjsku boju paradajza, ali ne i na boju “mesa” kada ga rezrežemo. Ta boja je ponekad potpuno različita. Radi se o tome da je vanjska boja paradajza kombinacija boje kožice paradajza i boje unutrašnjosti.

Često se boja paradajza povezuje s okusom, ali ne bi ovdje htio generalizirati u tom smjeru, jer iako postoje neke korelacije boje s okusom, ima i toliko puno iznimaka da nema smisla tu definirati pravilo. Mislim da bi nam neki “blind testing” dao iznenađujuće rezultate u pogađanju boje.

Krenut ću s bojom koju najčešće povezujemo s paradajzom te pojasniti koje su podgrupe unutar svake od ovih šest osnovnih grupa paradajza.

Crveni paradajzi

Većina crvenih paradajza u stvari nisu crveni, najčešće se radi o nekoj tamnijoj nijansi narančaste. Do nje dolazi kombinacijom crvenog mesa i žućkaste kožice. Sve komercijalne sorte, one pogodne za strojno branje te dugi boravak u transportu te na polici samoposluge, spadaju u tu crvenu (odnosno tamnije narančastu) boju pa ćete u prodaji jako rijetko vidjeti bilo koju drugu boju paradajza. Ako niste imali doticaja sa starim sortama paradajza koje su uzgojene u nekom malom vrtu, moguće da se niste niti sreli s nekom drugom bojom osim tih nekoliko standardnih bezukusnih komercijalnih sorti crvenih “gumenjaka” koje nalazimo pa našim samoposlugama i restoranima.

Kao zasebna podvrsta crvenih paradajza vode se ružičasti paradajzi. Često se u engleskom imenu ovih paradajza nalazi riječ “pink”, ja imam desetak sorti u mom katalogu sjemenja s pink u nazivu. Do te boje dolazi kombinacijom prozirne kožice i crvenog mesa. Unutrašnjost ružičastog paradajza najčešće nema vidne razlike u boji od klasičnog crvenog paradajza kada ga razrežete, ono što daje vanjsku ružičastu nijansu je prozirna opne, karakteristika koju prenosi recesivni gen, zato su ove sorte rjeđe od crvenih. Slično kao plave boje očiju kod ljudi.

Crni paradajzi

Crni paradajzi u stvari nisu crni. To ste već naučili ako ste čitali ovaj blog. U doba kad su ovi paradajzi nazvani crnim (vragovima) nisu još postojali zaista crni paradajzi. Iz tog razloga, obzirom da je termin crni paradajz već bio široko korišten, kada je uzgojena prva zaista crna sorta, tek prije nešto više od deset godina, ona je nazvana plavom, odnosno indigo sortom. Zbunjujuće, zar ne?

Osnovna karakteristika crnih sorti je boja “mesa” koja je izrazito tamnije crvena od klasičnih crvenih paradajza. Toj tamnijoj boji ovih sorti pridonosi i recesivno svojstvo da zadržavaju klorofil i zelenu boju u punoj zrelosti ploda, uglavnom u sluzi oko sjemenki te na “remenima”, odnosno u dijelu kožice paradajza prema peteljci – pa ti paradajzi izgledaju kao da imaju zelenkastu kapu.

Crne paradajze dijelimo na purpurne i čokoladne (smeđe). Slično kao i kod crvenih sorti, to je ovisno o boji kožice, ako je prozirna onda je vanjska boja paradajza zamućeni odraz unutrašnjosti, odnosno ta purpurna boja, koristim ovdje strani termin jer engleski jezik ima tu lijepu podjelu ljubičaste boje na purpurnu i violet, gdje prva više naginje ka crvenom, a druga ka plavom. Ovi paradajzi su intenzivno purpurni. Primjer je poznati Cherokee purple, sorta koju su uzgajali Cherokee indijanaci na području današnje Oklahome, biljka koja vam kroz cijelu sezonu donese tek nekoliko plodova, ali kakvih plodova, kada ga probate odmah uvidite da je paradajz tu glavno jelo obroka, sve drugo je sporedno ili čak suvišno.

Ako je boja kožice crne sorte standardna žuta, dominantna karakteristika većine paradajza, tada kombinacija tamno crvene unutrašnjosti i žute opne daje smeđkastu (čokoladnu) nijansu paradajza. Većina crnih sorti spada u ovu podgrupu, brojne stare ruske crne sorte poput Crnog Rusa, Crnog iz Tule, Crnog Krima ili španjolske crne sorte poput Nego de Santiago ili Negro de Monte. Slab sam na ruske crne sorte, ali suzdržavam se ovdje opisivati okuse tih sorti, htio bih primarno razjasniti boje.

Žuti paradajzi

Ovu skupinu dijelimo na tri podgrupe: narančasti, žuti i bijeli. Ne postoji jasna granica između ove tri podgrupe, sorte dolaze u punom spektru boje od bijedo žute preko jarko žuto pa s crvenim tonovima te boje prelaze u svjetlo narančastu. Ono što ih odlikuje je žuta boja unutrašnjosti, kada se razrežu, odnosno kod bijelih paradajza ta je boja toliko blijeda da u kombinaciji s prozirnom kožicom daje nježne snježno bijele sorte poput sjajnog Fantoma iz Laosa, sorte koja potječe iz Indokine, iz Laosa.

Zeleni paradajzi

Ova grupa nema podgrupa. Zeleni paradajzi su zeleni paradajzi. Iako i oni dolaze u dvije glavne varijante, sa žutom ili prozirnom kožicom, rezultat u oba slučaja je da zelena boja mesa dominira i u vanjskom izgledu paradajza. Kod onih sa žutom kožicom je lakše prepoznati kad su spremni za branje je oni zreli poprime žućkaste tonove. Upravo je prepoznavanje kad je pojedini plod spreman za branje veliki izazov kod ovih paradajza. Crvene paradajze kad su zreli prepoznate na biljci s pedeset metara. Kod zelenih nikad niste sigurni, ponekad su potpuno nezreli plodovi identični bojom onima koji su zreli pa morate stiskati svakoga da provjerite koji je omekšao. Možda vas zelena sorta asocira na nešto kiselo? U ovom slučaju to je potpuno pogrešno, najslađi paradajzi koje sam probao upravo su neke zelene sorte poput ruske Malakhitovaye Shkatulke.

Plavi paradajzi

Za ove sorte koristi se još naziv indigo paradajzi, taj termin ću i koristiti dalje u tekstu. Ovi paradajzi zaista su crni, za razliku od svoje starije braće koji nezasluženo nose ime “crni paradajzi”. Ta neprozirna monolitna crna boje kožice ovih paradajza ipak često pri vrhu paradajza propušta prema van i crvenu boju unutrašnjosti pa tako dolazi do nekog indigo-plavog efekta po kojem ovi paradajzi nose ime.

Povijest indigo paradajza u stvari uopće nije povijest. Prvi indigo paradajz jedva je stariji od desetak godina. Mi smo svjedoci vremena indigo paradajza, živimo u eri indigo paradajza. Ove pretenciozne izjave nisu toliko pretjerane koliko se na prvu čine, zaista su indigo sorte iz temelja uzdrmali svijet paradajza, koji je i prije njihove pojave prolazio kroz vrlo turbulentno razdoblje velikih promjena. Velike promjene u svijetu paradajza su započele upravo tamo negdje devedesetih godina, gle slučajnosti, neposredno prije nego je Franjo Tuđman prozvao crne, zelene i žute vragove. Obično se u vrtlarstvu, kao i u svemu drugome, koriste floskule kako je prije bilo bolje, kako su naši stari uzgajali zdraviju hranu, kako su njihovi paradajzi imali divan opojni starinski okus i miris. Međutim, nije prije bilo bolje. Barem nije u svijetu paradajza. Moji “stari” vjerojatno nisu ni uzgajali paradajze, a ako i jesu, uzgajali su jednu ili dvije sorte čije sjeme se u selu čuvalo i prenosilo. Više od toga im nije bilo dostupno. I tako u cijelom svijetu stotinama godina. Svako selo Njemačke, Ukrajine, Rusije, Rumunjske… provodilo je svake godine selekciju paradajza kojeg su uzgajali u svojim vrtovima, ako se negdje pojavila neka modifikacija u sorti, bilo križanjem ili genetskom promjenom – te ako je taj paradajz pokazao neku prednosti nad ostalima: aromu, miris, veličina, izgled, otpornost – njegovo sjeme se čuvalo i iduće godine pokušao ponoviti takav plod. I tako svako selo zasebno, svaki vrt zasebno, svi su provodili svoj odvojeni selekcijski proces. Zbog toga danas imamo tisuće sorti paradajza. Samo ja u svom katalogu sjemenja kojeg sam testirao za uzgoj imam više od 250 sorti. Nebrojeno starih sorti izgubljeno je kroz povijest, neke od njih čak znamo kako su izgledale i kakvog okusa su bile, jer su opisane u prvim američkim katalozima sorti prije stotinjak godina. Onda, osamdesetih godina prošlog stoljeća, u SAD-u kreće Seeds Savers Exchange, pokret razmjena sjemenja, gdje se povezuju mnogobrojni mali vrtlari s ciljem razmjene sjemenja i spašavanja starih sorti. Tek tada većina sorti koje su danas široko raširene prvi put dobivaju imena te počinju se širiti po brojnim vrtovima. S pojavom interneta devedesetih pokret otkrivanja starih sorti, čuvanja i razmjena sjemenja, širi se na cijeli svijet te dobiva ogroman zamah. Paralelno s time, nakon što je dobivena kritična masa zaljubljenika u paradajze širom svijeta, ti entuzijasti, amateri i botaničari, križanjima postojećih sorti konstantno dobivaju nove sorte s nekim novim karakteristikama. Ono što se ranije puno sporije odvijalo stotinama godina po izoliranim obiteljskim vrtovima, sada se ubrzano događa na globalnoj sceni, stalna pojava novih sorti čudesnih okusa, izgleda i mirisa, a sve potječu od zajedničkog pretka, grma graškolikog divljeg paradajza koji i danas raste po zabačenim padinama pacifičke obale Južne Amerike.

Za primjer priče kojim putevima su pronađene i sačuvane neke iznimne sorte paradajza uzeti ću Kosovo, savršeno balansirani ružičasti paradajz, možda i najbolji primjer idealnog klasičnog paradajza. Sortu je “otkrio” Novozelanđanin Glenn Parker, pripadnik mirovnih snaga na Kosovu prije nešto više od dvadeset godina. Pronašao je sortu koja se uzgajala od davnina na toj lokaciji, bez da je bila šire poznata. Glenn je bio poznavatelj paradajza, njegova majka je bila dio mreže entuzijasta koji su internetom razmjenjivali sjemenje, oduševio se sortom te je sjemenje ponio kući na Novi Zeland gdje je njegova majka proširila ovu danas planetarno poznatu sortu.

Nakon ovog uvoda gdje sam pojasnio kako svijet paradajza nikad nije bio ovoliko bogat i šaren kao danas te kako se i dalje intenzivno mijenja na bolje svake godine, vratit ću se na indigo sorte paradajza. Prva indigo sorta koju ste mogli nabaviti i zasaditi u svom vrtu bila je OSU Blue, objavljena je 2011. godine. OSU Blue negdje se naziva i Indigo Rose. Kako se ove sorte se negdje nazivaju plavima, negdje indigo sortama, tako je i ta prva sorta raširena pod dva imena. Narednih par godina to je bila jedina indigo sorta dostupna. Sortu je razvio profesor botanike Jim Myers i njegov tim od više generacija studenata s Oregon State Universityja (otud OSU u nazivu sorte) u Corvallisu, sveučilišnom gradiću u središnjem Oregonu. Sveučilišni projekt krenuo je davne 2000. godine na način da je u divljem paradajzu skupljenom prije toga na Galapagosu i po Čileu primijećena do tada nezabilježena tamna plava boja nastala križanjem s dalekim rođakom, divljom borovnicom. Ti divlji paradajzi bili su puni antocijana, vrijednog antioksidansa, tvari koja daje boju borovnicama. Antocijan je topiv u vodi, za razliku od likopena, antioksidansa prisutnog u svim paradajzima, koji je topiv u mastima pa uglavnom nije iskoristiv našem organizmu kod konzumacije svježeg paradajza. Deset godina trajao je sveučilišni projekt gdje su prirodnom selekcijom, sadnjom velikog broja biljki koje su davale neujednačene plodove pa odabirom sjemenja iz onih plodova koju su imali najbolje karakteristike, dobili na kraju stabilan rezultat, mali crni paradajz pun antocijana čije sjeme će naredne sezone roditi istu takvu sortu. Dobiveni rezultat je sveučilište odmah pustilo na javno korištenje. Taj prvi crni paradajz bio je i svojevrsno razočaranje što se tiče arome, vizualno atraktivan, međutim blagog i pomalo bezličnog okusa. Međutim tu javno dostupnu sortu preuzeli su vrtlari širom svijeta te ju krenuli križati s drugim starim sortama. Rezultati koje danas imamo zaista su nevjerojatni. Nije ovdje riječ samo o tome da imamo neki ukusan stari paradajz koji je uz to sada i pun zdravog antocijana, nego taj antocijan u kombinaciji sa pojedinim starim sortama daje orkestralne rezultate, otvara širinu okusnih nota kakve nismo niti zamišljali da postoje.

Ponavljam, arome nekih indigo sorti koje sam prošle godine uzgojio, poput Ametista, SGT Peppera ili La Cadera su nešto fantastično što nisam prije toga nikada okusio. Indigo sorte će vam biti intenzivnijeg okusa ako su jače izložene suncu jer to potiče generiranje zaštitnog crnog pigmenta paradajza koji je ovdje zaslužan i za te posebne arome.

Na proputovanju sjeverozapadom SAD-a prošlu jesen prošli smo pored Corvalisa i Oregonskog sveučilišta, na vožnji od Portlanda do Eugenea. Međutim, kiša je lijevala, tradicionalno uvijek kiši uz sjevernu pacifičku obalu Amerike – pa nisam imao srca maltretirati suputnike da skrećemo i posjetimo mjesto gdje je uzgojen prvi indigo paradajz. Možda će ovo mjesto uskoro početi privlačiti turiste? Poput kuće Kuta Cobaina, 114 Pear Street, Olympia, u kojoj je napisana velika većina opusa Nirvane, gdje je na zidu bio ispisan grafit Smells Like Teen Spirit koji je poslužio kao inspiracija za pjesmu.

Šareni paradajzi

Ova kategorija obuhvaća sve ono što se nije klasificirano u prethodnih pet cjelina, tako da ovdje imamo višebojne (dvobojne ili trobojne) paradajze. Oni u boji unutrašnjosti, mesa, tvore čudesne kombinacije boja koju se onda odražava i kroz kožicu paradajza. Druga skupina su prugasti paradajzi gdje se kombinacija boja pojavljuje na kožici paradajza u obliku pruga, poput ovog Pink Berkelyja iz Alabame ili bjeloruskog dragulja Don Juana sa slika u nastavku.

Jedini i drugi, bilo sorte šarene u srcu, poput uzbekistanskog Taškenta, odnosno sorte prugaste vanjštine, spomenuo sam već krasan Pink Berkely Tie Die, prekrasan su ukras šarenom urodu paradajza. U oba slučaja nisam uživo nigdje vidio ili kušao takvu sortu dok ju nisam uzgojio iz sjemena nabavljenog s interneta. Još se sjećam napetog iščekivanja da sorta dozrije prve sezone, da poprimi svoju raskošnu paletu boja, u neizvjesnosti hoće li zaista uživo biti tako lijepa kao na internet slikama. Bila je. Čak i ljepša.

Ova podjela paradajza po boji može se i tablično prikazati.

Engleske nazive u tablici navodim iz razloga što ćete njih često pronaći u engleskim nazivima sorti. Prugaste sorte ponekad imaju i pojam “zebra” u nazivu, jasno vam je na što podsjećaju.

Vezani postovi:

• Najbolje sorte paradajza
• Uzgoj presadnica paradajza u stanu

Prvi paradajz sam zasadio u lipnju 2018. godine, sjećam se da je bilo svjetsko te da smo u dokolici između dvije utakmice uzeli lopatu te prekopali dva kvadrata njive uz potok, gdje je baka prije više od dvadeset godina zadnji put sadila vrt. Na tržnici sam uzeo par sadnica paradajza, valjda onog šljivara ili jabučara koji obično bude na placu. Do kraja tog ljeta nisam uspio uzgojiti ni jednog jedinog. Kasno sam ih posadio, vjerojatno i hladnija klima u Lici ima utjecaja na sporiji rast, tako da do početka rujna nije ni jedan stigao dozrijeti. A u rujnu su krenule jutarnje guste magle u kotlini Gacke, kroz tu maglu tek u podne probije jako sunce, u tim uvjetima vlage i jakog sunca sav paradajz je kroz par dana strulio.

Tu zimu sam se zainatio, potaknut komentarima “kud si našao sadit paradajze u Lici, to tu ne uspjeva”. Krenuo sam po internetu istraživat kako uzgojit paradajze u hladnijim podnebljima. I tako sam 2019. uspješno izgurao par sorti. Iduće ljeto, 2020. godine, to je bila već “plantaža” od 14 sorti, višednevna berba i cjelonoćno ukuhavanje zimnice. Ove godine sam navukao sjemena za više od 30 starih sorti.

Popisao sam prvo u excel tablici sve sorte paradajza koje sam spremio za sadnju ove godine, kako bi to poslao svima zanteresiranim da si izaberu što od toga žele zasaditi. Onda sam vidio da bi u toj suhoparnoj tablici bilo korisno dodati par slika, jer lani sam poslikao skoro svaku sortu koja mi je uspjela. Tako je nastala ova forma liste sorti za 2021. godinu, uljepšana sa slikama.

Lista je poredana po godinama, tako da sorte označene s 2019. i 2020. sam (uglavnom) isprobao te mogu dati preporuke za sadnju. Na dnu liste su sorte označene s 2021. gdje sam kratke komentare pisao iz teorijskog znanja, nemam još nikakve prakse s tim sortama, osim što upravo niču na prozorskoj dasci. Svega označenog s 2019. i 2020. imam hrpu sjemenja kojeg sam lani posušio i sačuvao, ovoga s 2021. imam što sam naručivao s neta, obično po desetak ili maksimalno dvadesetak sjemenki svakog, spominjem ovo da imate na umu kad mi šaljete želje i pozdrave za sjemenjem ili sadnicama.

Lista sorti za 2021. godinu poredana je po godini kako sam ih sadio:

1. Mountain princess (2019) – okrugli, srednja veličina, čvrst, fini za salatu, ništa specijalno nakon što probate neke od niže popisanih sorti intenzivnijeg okusa, ali ono što je specijalno je ovaj “planinski” u imenu. To znači da imaju kratko vrijeme dozrijevanja pa su prigodni za hladna podneblja gdje kasno u proljeće zatopli pa nikad dočekati po ljeti da paradajz pocrveni (požuti, pozeleni, potamni, ovisno o sorti). A ako i niste u hladnijem podneblju (čitaj Lika) opet vam je to bitno jer u teoriji ovog bi trebali meziti već kroz sedmi mjesec, dok se sve ostale sorte prave mrtve. Mountain princess mi je drag i zato jer je prva sorta koju sam uspio uzgojiti u Lici, nakon što mi je prvo ljeto propao komplet urod paradajza iz sadnica s placa. Onda sam kukao na tviteru pa mi je neko rekao “naruči s neta Planinsku princezu”, kad sam to zaguglao otvorio mi se svijet za koji do tada nisam znao da postoji, svijet stotina starih sorti paradajza jednostavno dostupnih za online narudžbu.
   
2. Alaskan (2019) – prve godine sam nabavio ga pod imenom Alaskan, ali nisam sačuvao sjeme pa sam lani iznova naručio sjeme, ovoga puta pod imenom Alaskan fancy. Nisam siguran je li ista sorta, ali nisam neke razlike skužio. Dosta je sličan i Planinskoj princezi, rano dozrijeva, svakako zasadite jedan grm momka s Aljaske, u sedmom mjesecu ćete mi zahvaljivati.
   
3. Blush tiger (2019) – favorit 2019. godine – paradajz koji dajem gostima da kušaju direkt u vrtu kad se želim pohvaliti egzotičnim okusima paradajza. Duguljasti, malo veći od prosječnog cherryja, taman da pregrist ga na pola pa guštati u dva zalogaja. Hrskav, čvrste opne, a sladak, tropsko voće, divota. Nikad ne bi sadio vrt bez njega.
   
4. Green tiger (2020) – brat blizanac od Blusha, istog oblika, veličine i konstitucije, samo nije narančasto-žut nego zelen. Kad dozre onda nabaci tamno žute pruge. Lani sam dao nekom sadnice pa mi je pričao kako ga tjednima nije brao jer nije kužio da je dozrio. Interesantne nijanse tropskog voća u okusu, s natruhama ananasa. Skadak, a opet ugodno kiselkast i slankast. Preporuka, čini mi se otporan i rodan, a zanimljiv i kao primjer paradajza različit od onoga što ste do sada poznavali kao paradajz. Biljka vrlo brzo sfrče i objesi lišće pa izgleda kao na samrti, ali to je izgleda odlika te sorte, jer svaki mi je tako izgledao da bi na kraju odlično rodio.
   
5. San Marzano lungo (2020) – legendarni San Marzano s padina Vezuva, nosi ime tamošnjeg sela, ovdje u “dugačkoj” 100s varijatni. Po legendi ovo je najbolji mesnati paradajz za kuhanje/pelate/sušenje – sinonim za pizzu napolitanu – ima malo koštica, malo vode te puno “mesa”. Po Italiji pizzerije često naglase u meniju kada je umak od San Marzana. Talijani su mu zaštitili ime pa se može u prodaji zvati San Marzano samo ako je uzgojen pod Vezuvom, sav ostali San Marzano ne smije na limenci nostiti to ime. Nažalost nisam ga imao u dovoljnoj količini kod kuhanja da prevlada pa se utopio u zajedničkom kuhanju 14 sorti (one prve miješane šarže za kuhanje koje su se kasnije uglavnom pokvarile, ali to je druga priča). E da, svjež za jelo na salatu nije neki doživljaj, čini mi se samo za kuhanje upotrebljiv.
   
6. Amiš (2020) – kad sam se selio prošle godine, u garaži sam pronašao pakiranje ovog sjemena iz 2011. godine kupljenog negde u SAD-u. Na pakiranju je bila i interesantna priča, o tajanstvenoj sorti koju su Amiši u Pennsylvaniji čuvali stotinama godina, s koljena na koljeno, sve dok tek nedavno, devedesetih, neki (u tim krugovima) poznati lovac na izgubljene sorte paradajza, Indiana Jones za paradajze, nije krišom ukrao sjeme od Amiša te ga prvi put predstavio javnosti. Ne sjećam se uopće gdje sam i kada to uzeo u Americi, nisam ni znao da sam tako davno pokazivao devijaciju k paradajzima – jer prvog sam zasadio čak sedam godina kasnije. Po internet recenzijama ova sorta bi trebala biti sjajna za kuhanje šalše jer ima puno mesa te malo koštica i vode, nešto kao San Marzano, samo je Amiš veći i mesnatiji, mislim i najveći među paradajzima koji su vrhunski za kuhanje. Ali za razliku od Napolitanca, Amiš je sjajan svjež, izrezan na deblje odreske, krupna sol i ulje, pašteta. Rapsodija. Svi oni tradicionalisti nepovjerljivi prema crnim, žutim ili zelenim sortama oduševit će se s Amišem. Favorit za preporuku. Drag mi je dodatno iz razloga jer nisam očekivao lani da će išta uspjeti nakon deset godina stajanja sjemena u garaži, a izrasla je najmoćnija biljka u vrtu.
   
7. Black from Tula (2020) – Crni iz Tule, grada južno od Moskve. Tula je poznata iz povijesti kao mjesto gdje je slomljena njemačka ofenziva na Moskvu u prvoj godini pohoda na Rusiju. Tula nikad nije pala. A paradajz nisam baš doživio tijekom ljeta kod dozrijevanja brojnih sorti u Lici, moguće da nije ni uspio kako treba dole. Mada vjerojatnije je da se nisam držao osnovnog pravila paradajz tastinga: sorte kod probavanja ne treba miješati. Ako narežete pet različitih sorti intenzivnog paradajza, doživjet ćete prvu. Njene arome uništit će vam doživljaj ostalih. Ovaj tanjur miješanog paradajza sa “pašteta” slike iznad lijepo izgleda, ali u njemu je jako teško okusom razlikovati sorte koje bi istovremeno na zasebnom blind tastingu odmah prepoznali. Do ove teorije o lošim stranama istovremenog kušanja više sorti paradaja sam prvo samostalno došao ovo ljeto da bi kasnije i našao ovo objašnjeno u nekoj knjizi. Da se vratim na Crnog iz Tule: na jesen je krenuo davati jedan posađen u kanti na balkonu u Zagrebu, kakav koncentrat okusa i mirisa, cijeli stan miriše po njemu kad ga razrežete. Moj prvi primjerak čuvenih ruskih crnih sorti, divota jedna. Ove godine nabavio sam još sorti crnih paradajza iz Rusije, najpoznatije od njih dolaze s Krima. Da vas ne zavede taj “crni” u nazivu, postoje indigo sorte koje su zaista crne, međutim ove stare ruske crne sorte su tamnije crvene boje koja pri vrhu ploda prelazi u tamno zelenu. Morate probati neku od njih, redefinicija pojma paradajza, a jedino kako ih možete dobaviti je da ih sami uzgojite (ili navratit u Liku u kasno ljeto), nisam nigdje vidio neku od starih ruskih crnih sorti da se prodaje na placu ili samposluzi.
   
8. Japanese Black Triuffle (2020) – zovem ga skraćeno JBT, nije japanski nego sibirski, nije ni crn nego maslinasto zelen. Nije ni tartuf nego je oblika i veličine kruške, Rusi ovu sortu zovu još i “černa gruša” (crna kruška). Čudna sorta – list mu izgleda kao od krumpira – po legendi paradajzi s takvim listom su otporniji na bolesti – i zaista lani, u vlažnom ljetu, kad se većina drugih sorti razboljela od plamenjače još u kolovozu – JBT se postojano držao do kasne jeseni.
   
9. Don Juan (2020) – još jedan favorit lani, ne samo meni, atraktivan i šaren, duguljasti, relativno manjeg ploda, negdje duplo veći od prosječnog cherryja. Čini mi se da bi dobro uspijevao i na balkonu jer je determiniran, isprobam to ove godine. Paradajzi se dijele na determinirane i nedeterminirane. Velika većina ovdje na listi su mislim nedeterminirani, osim možda ponekog cherryja, što znači da rastu koliko ih pustite (dok im ne otkinete vrh) te da im treba skidati zaperke (uz neke iznimke) jer inače bujaju bez granice i potrošili bi svu energiju na grane te malo ostavili za plodove.
   Don Juan je bio i drugi po redu od egzotičnih sorti koji je ljetos krenuo davati u Lici, odma nakon Tasmanijske nemani. To rano davanje je jako bitno, iako vam se možda to ne čini na prvu, jer kad u srpnju gledate u te lijepe moćne biljke pune nezrelih plodova, hranite ih i češkate, ne možete dočekti da dobiju boju i okus. Don Juan je Bjelorus, po američkim online tomatopedijama zabilježeno je tek 2005. da je sjeme stiglo iz Minska.
   
10. Purple calabash (2020) – najružniji paradajz kojeg ćete pronaći, al okus je rapsodija svega što paradajz treba biti. Navodno najstarija sorta koja se prati pod istim imenom, dolazi iz Srednje Amerike.
    
11. Tasmanian yellow (2020) – neman od paradajza, ogromnog ploda, žut ko limun, sočan, odgovara mu Lika. Još na balkonu na proljeće je djelovao najnaprednije, prvi je procvjetao, prvi u srpnju već dao plod pa nastavio rađati do kasno u jesen.
    
12. Indigo cherry (i razni drugi cherryji) – komplet crni cherry kojeg sam dobio od susjede, znači ne crn kao ruske “crne” sorte koje su stvari nisu crne, ovaj je baš crn. Ne znam točnu sortu ni priču o njemu, osim da morate u vrtu imati pokojeg cherryja. Cherry nisu paradajzi nego korov, to bi izraslo i da sjeme baciš u travu. Nevjerojatno otporni, ništa im ne smeta. Skužio sam da svako ljeto cherry uredno rađa kasno u jesen kad sve drugo povene. Lani je zbog izrazito vlažnog ljeta rano dosta paradajza palo od bolesti, cherryju ništa nije smetalo. Svakako treba u vrt zasaditi nešto cherryja, ja ih ostavim da rastu koliko žele, na trgam im zaperke. Ako boleštine pometu ove osjetljive mimoze od starih sorti, cherry neće podbacit.
    
13. Kinez (2020) – neko sjeme što sam naručio preko AliExpressa i zaboravio što sam naručio, a stiglo je s naslovom na kineskom. Izrasla je lijepa žuta kruškolika cherry sorta (ta je u vrtu mogla samo iz te vrećice poteći) – nisam siguran jesu li Kinezi spakirali sve tu žutu krušku ili neki mix. Ostalo mi je dosta tog sjemena i za 2021. Dakle sjeme na neviđeno.
    
14. Costeluto Fiorentino (2020) – lani sam sfušao jer sam na teglice sa sadnicama s donje strane lijepio naljepnice s imenom sorte napisanom flomasterom. A do sadnje to se sve ispralo u vlazi s donje strane tegle, tako da nisam više znao gdje je što sadim nego sam tek po plodu reverznim inženjering prepoznavao sorte. Fiorentinac bi trebao biti lijepi rebrasti talijanski, onaj što mu se divimo na talijanskim tržnicama. Ali nisam ga zapamtio kod berbe, moguće da nije uspio u Lici? Ostalo mi je još sjemena pa probam ove godine ponovo.
    
15. Datterino (2020) – Talijan, ime bi u prijevodu bilo “mala datulja” – relativno malen rastom, ali sladak ko datulja. Odličan za kuhanje šalše. Ovo je sve teorija, sadio sam ga lani, ali negdje sam ga pogubio u izvedbi jer ga nisam na kraju našao u vrtu, pazit ću bolje ove godine.
    
16. Negro Astečki cherry (2021) – Meksikanac, tamni cherry, uzeo sam ga ove godine da probam neki delikates rijetki cherry.
    
17. Kumato (2021) – uzeo na Trešnjevačkom jesenas par komada kod onog gospona iz Rastoka koji zna imati zanimljive robe pa sačuvao sjeme. Kumato je dehibridizirani hibrid koji bi se u teoriji trebao moći iznova uzgojiti iz sjemena (za razliku od hibrida gdje u pravilu ne znate što ćete dobiti iz njegovog sjemena). Inače riječ je o Španjolcu (pokrajina Almeria) boje mahagonija koji i u samoposluzi ima nekog okusa. Navodno dugo može stajati nakon branja na sobnoj temperaturi, tjednima. Trebao bi uspjevati i u uvjetima s malo vode.
    
18. Adora (2021) – slično kao Kumato, samo bolji, odnosno jedini paradajz iz samoposluge kojeg sam pronašao da je zaista sjajan. Iznimka koja potvrđuje pravilo da su svi paradajzi iz samoposluge okusa plastike. Jesu svi, osim Adore. Riječ je o nekoj novoj francuskoj sorti koja se jednom godišnje pojavi na par dana u Lidlu – pakiranja po tri komada, prodaju ih kao neku delikatesu, trostruke cijene od sveg ostalog (nejestivog) paradajza tamo. Isprobam ove godine hoće li nešto izrasti iz tog sjemena, koliko sam vidio po netu nema nigdje sjemena za nabaviti, mislim da su ga zaštitili. Pretpostavljam da je riječ o hibridu pa bi onda trebalo par sezona selektirati sjeme, posaditi ih više svake godine te odabrati najboljeg za daljnje sjeme, jer sigurno neće svaka biljka zadržati osobine prethodne generacije. Sadnja ovog sjemena je više kao neki eksperiment, da provjerim što sam čitao o hibridima. Ranije sam smatrao da paradajzi iz samoposluge (nažalost i s placa uglavnom) nemaju okusa zato jer se uzgajaju u plastenicima, a ne na suncu. Nije tako, ključ je u sorti. Nešto okusa je do zemlje te umjetne dohrane, ali glavnina je sorta. Štoviše, teorija da plastenik utječe na gubitak intenziteta okusa paradajza je skroz pogrešna, paradajzu nikako ne odgovara direkt sunce i izloženost kiši, shvatite to već prve godine kada ga zasadite. Ali paradajze ne sadite (samo) iz razloga da dobijete što više zdravog uroda, nego da uživate na zraku dok radite u vrtu. Želim li nagrditi vrt s najlonskom kupolom ispod koje je pedeset stupnjeva? Ne hvala, nek rađe dio uroda strada od bolesti paradajza. Znači okus je (najvećim dijelom) do sorte, a hibridne sorte koje se prodaju po samoposlugama i tržnicama imaju veliku rodnost i trajnost nakon berbe, samo su izgubile okus kao nuspojava gena za trajnost ploda nakon berbe. Znate ono kad kupite paradajz pa zaboravite na njega, par tjedana kasnije dočeka vas isti kao kad ste ga kupili. To vam se neće sa starim sortama iz vrta dogoditi, ako ste ubrali zreo paradajz u vrtu, najčešće za 4-5 dana od branja je za bacit. Tako to treba biti, biljka je programirana da se razleti i rasprši sjeme na što veće područje kad prezrela samostalno padne na tlo. Evo i link na Adora stranicu, ipak je ovo tekst o toj novoj sorti, uzmite pakovanje ako naletite u Lidlu, ovo je najbolji paradajz kojeg možete kupiti, uključujući tu i plac.
    
19. Aussie (2021) – sve sorte u nastavku, s oznakom 2021. godine, sadim prvi put ove godine, štoviše nisam ih nikada ni probao. Australac bi trebao biti perjanica među internacionalnim velikim crvenim sortama.
    
20. Borak (2021) – sorta iz istoimenog srpskog sela, starinska balkanska sorta, trebao bi biti najbolje među “volovskim srcima” .
    
21. Crni Rus (2021) – predstavnik stare ruske škole.
    
22. First on the Field (2021) – prvi od ranih, tako su ga i nazvali da to naglase, po recenzijama ovaj bi trebao dozrijeti i prije dečka s Aljaske.
    
23. Silvery Fir Tree (2021) – opet Rus, engleski naziv je prijevod ruskog “srebrna jela”. Ruska varijanta sorte koja rano dozrijeva, opsjednut sam s tim ranim sortama za planinska područja, zbog Like. Tražim idealnog među njima. Ovo je determinirana sorta, nizak grm – te bi zbog toga trebao biti pogodan i za balkon također.
    
24. Spudakee (2021) – varijanta čuvenog Cherokee Purplea, samo s krumpirovim listom, što bi trebalo značiti da je otporniji. Ime sorte je kombinacija “spud” (krumpir) te Cherokee (stara sorta koja potječe od Cherokee indijanskog plemena).
    
25. Srce iz Trnave (2021) – stara srpska sorta, Trnava je ovdje selo kod Čačka. Kad smo se vraćali iz Turske pred dvije godine stali smo u Nišu dva dana zbog jazz festivala i prejedali se sjajnog paradajza. Zato nabavljam ove stare srpske sorte ove godine, pokušavam rekreirati jazz okuse iz Niša.
    
26. Volgogradski (2021) – naručio sam sjeme zbog imena, sorta koja potječe iz Volgograda, ex Staljingrada. Od svih mjesta gdje me do sada zantiželja odnijela, Volgograd svakako spada u najluđa.
    
27. Yellow Stuffer (2021) – Šuplji paradajz, pogodan za punjenje s mesom ili čime već. Znači ne mora biti punjena paprika nego može i punjeni paradajz, u umaku od ukuhanih domaćih paradajza naravno.
    
28. Banded Amazon (2021) – Amazonac bi trebala biti pogodna za balkon – info link
    
29. Brandywine Cowlick (2021) – Brendywine je sorta koju Amerikanci najviše cijene za uzgoj u vrtu, a ovo je neka varijanta te sorte nastala pred desetak godina koja bi trebala biti otpornija te ranije dozrijeti. Nastala je tako da je neki entuzijasta kupio sadnicu u Cowlick trgovini te skužio poboljšane osobine tog Brendywinea, začuvao sjeme te nazvao tu varijaciju po trgovni gdje ju je nabavio. Možda i ja jednog dana od one Lidl Adora sorte dobijem nešto.
    
30. Malakhitovaya Shkatulka (2021) – stara ruska sorta neizgovorivog imena, po recenzijama najbolje što se može dobiti od velikog zelenog paradajza.
    
31. Paul Robeson (2021) – ovo je također stara ruska sorta, mada imenom ne zvuči tako. Vjerojatno i planetarno najpoznatija od ruskih sorti. Priča oko imena sorte je interesantna, evo priče s uvijek zanimljive Atlasopscura stranice, priča uključuje jazz, Staljina i hladni rat.
    
32. Pink Berkeley Tie Dye (2021) – izgledom kao veliki Don Juan, prednosti ove sorte trebale bi biti relativno rano dozrijevanje za veliki beefsteak paradajz, prije svih drugih beefsteak sorti. Odličan bi trebao biti i za pripremu pohanih zelenih paradajza, za to se bere dok je još zelen, prije nego krene dozrijevati. Doživljaj američkog juga. Link na recenzije.
    
33. Džinovski (2021) – veliki crveni Srbin, kao što mu i ime govori.
    
34. Tiny Tim cherry (2021) – patuljasti balkonaš, sorta koju Amerikanci najviše hvale za balkonski uzgoj, trebala bi uspjevati i uz manjak sunca tako da ju možete tjerati u bilo koje doba godine. Link na recenziju.

Pokušat ću još klasificirati pobrojane sorte, da se lakše odlučite što bi htjeli probati zasaditi:

• Rano dozrije – Planinska princeza, Alaskan, Silvery Fir Tree, First on the Field
• Beefsteak – velike sorte – Pink Berkeley Tie Dye, Brendywine, Džinovski
• Za kuhanje zimnice – San Marzano, Amiš, Datterino, svi drugi (da ne bude zabune)
• Ruski – Crni Rus, Crni iz Tule, Japanski crni tartuf, Paul Robeson, Volgogradski
• Amerikanci – Brandywine, Amiš, Alaskan, Blush tiger
• Srbi – Borak, Srce iz Trnave, Džinovski
• Australci – Aussie, Tasmanian
• Balkonski za tegle – Tiny Tim, Silvery Fir Tree, Don Juan, Amazonski
• Egzotični – Pink Berkeley Tie Dye, Green tiger, Blush tiger, Don Juan, Malakhitovaya Shkatulka, Stuffer
• Crni – ne skroz crni nego tamni – Kalabaš, Japanski crni tartuf, Spudakee, Crni iz Tule, Crni Rus, Paul Robeson
• Otporni na boleštine – Japanski crni tartuf, Spudakee, svaki cherry kojeg sam do sada sadio
• Može stajati nakon berbe – Kumato, Japanski crni tartuf, Amiš (čini mi se, bio je toliko fin da nije potrajao)