Paradajzi s Medvednice

Ovo je treća sezona u kojoj se spremam u sadnju paradajza, druga sezona za koju sam sjeo popisati sorte te prva sezona u kojoj sam isprogramirao mobilnu aplikaciju za organizaciju sadnje. Ali krenimo redom.

Prošle sam godine prvi put popisao sorte paradajza čije sam sjeme skupio u zimskoj pauzi, u pripremi za sezonu, kao pomoć sve brojnijim znatiželjnicima koji je uhvatio hajp vrtlarstva, ali i kao vodič samom sebi da savladam teoriju o novim sortama koje sam nabavio. Ove godine pišem dopunu liste, za sorte koje sam lani prvi put uzgojio sada mogu dati osoban dojam, ali prvenstveno da se pokušam snaći među mnogobrojnim novim sortama čije sjeme sam prvi put nabavio ovu zimu. Kolekcionarstvo starih sorti paradajza je opsesija koja, prema prikazanom u nastavku, eksponencijalno raste iz godine u godinu.

Najbolje sorte iz 2019. i 2020. godine

Naslov ovog poglavlja ne znači da je sjeme ovih paradajza staro dvije ili tri godine nego da su to sorte koje sam prvi put sadio u tim godinama, što znači da sam ih još u prošlogodišnjoj listi opisao iz osobnog iskustva. Zbog toga ću ovdje samo ukratko nabrojati meni najbolje i najinteresantnije od njih, one bez kojih više nikada ne bi sadio vrt.

I ove godine svakako ću zasaditi poneku ultra ranu i brzu sortu, npr. rusku Srebrnu jelu (Silver Fir Tree) (1), Lirima Kastratija među paradajzima. Nužno je to u Lici zbog kraćeg ljeta. Lani je klima u Lici bila iznimno nježna prema paradajzima, bez tradicionalnih magluština i kiša jesenjih, skoro ni jedan paradajz se nije razbolio, ali ne treba se tome nadati svake godine. Zatim svakako sadim i neizbježnog žutog dugonju Blusha (2), moju prvog egzotičnu sortu koju sam dovukao odnekud s interneta. Tasmanijac (3), velika žuta mesnata sorta, prošle godine nije se toliko isticao kao 2020. godine, prvenstveno zbog moje šlampavosti jer sam pogrešno označio sjeme pa je tamo gdje je trebao izrasti Tasmanijac izđipao Amiš. Ipak provukla se jedna tasmanijska biljka u Lici tako da ove godine imam garantirano pravo tasmanijsko sjeme. Spomenutog Amiša (4) sam lani imao puno, ali njega nikad previše, stoji preporuka da je Amiš najzahvalnija multifunkcionalna sorta, kuhanje, narezan na debele šnite, otporan, bujan, rodan, što god se poželi. Zeleni tigar (5), hvaljena sorta po internet recenzijama, prvi put sam je sadio 2020. godine i tada ga nisam doživio kao nešto toliko iznimno kako su ga recenzije hvalile. Sve dok ga u jesen 2021. nisam u Lici probao u miješanoj salati raznih sorti paradajza. I to ozbiljnih sorti, bilo je tamo ruskih crnih paradajza i svega takvoga. Čudo kako mali zeleni zlikovac dominira aromom među svima njima, okusna bomba u malom pakovanju. Purpurni Kalabaš (6), najružniji paradajz, nepravilnog oblika te navodno najstarija imenovana sorta, krasi ga svježi zemljani okus, najbolji je uvod u okusom intenzivne sorte. Crni iz Tule (7) bio mi je uvod u ruske crne sorte, zbog toga vjerojatno imam i dodatne sentimente prema njemu, sjajan paradajz. Problem kad ovako nabrajam samo najbolje sorte je u tome što sam sebi zvučim kao Davor Hrvoj u jazz recenzijama po glazbenim tiskovinama, dok su takve još postojale, svaki album mu je remek djelo, obavezno pet zvjezdica, svaki saksofonist najbolji. Ali kad se realno sagleda, zaista i je tako, svaki taj album je remek djelo, a svaki saksofonist najbolji. I svaki paradajz u ovom poglavlju je najbolji, ovo su sorte preko kojih sam ušao u nepregledni svijet paradajza, kad bi me sad netko pitao je li bolji Blush ili Kalabaš, to nije moguće odlučiti. Oba su najbolja. Don Juan (8), bjeloruski dragulj, također je najbolja sorta koju bi uvijek preporučio za sadnju. Rano dorze, atraktivna, egzotična, lijepa, slatka, mislim i jedina determinirana sorta od svih nabrojanih do sada. Nedavno mi je gđa. Mira slala recenzije nekih rijetkih sorti koje mi poklonila sjeme pa sam se prvo čudio što su to “neodređeni” paradajzi, prvo mislio da su nekog neutralnog okusa. Onda skužim da je to vjerojatno ispravan hrvatski prijevod za klasifikaciju paradajza na determinirane i nedeterminirane? Tako to ispadne kad se o vrtlarstvu uči iz engleske literature na Kindlu. Ipak ostat ću kod svoje terminologije, tuđica izvedenih ih engleske determinate/indeterminate podjele.

Borak (9)

Sad krećemo s opisom sorti koje sam prošle godine prvi puta uzgojio, odnosno onima među njima koje su me oduševile. Borak je sorta iz srpskog sela Veliki Borak, smještenog južno od Beograda, nedaleko od Save. Hvala Predragu Radojeviću, guruu za paradajze iz Pančeva, na ovim informacijama te na sjemenu ove iznimne sorte. Borak se pokazao iznimno otporan na sušu i toplinske valove koju su udarali cijelo ljeto 2021. godine, bogato je rađao bez zastoja dobra tri mjeseca. A najviše mi je ostala u sjećanju edicija za najvećih vrućina, kad su plodovi bili gotovo kompletno bez sjemenki, doslovno paradajz krvari kada se razreže, prilažem i sliku kao dokaz. Kome god sam dijelio ovu sortu, svi su povratno pitali za njega i hvalili ga. Srpska sorta uz koju se odmah sjetite kako se u Srbiji dobro jede.

Crni Rus (10)

Crne ruske sorte su posebna priča u svijetu paradajza. Ruske “crne” sorte nisu crne, poput nekih indigo sorti koje su zaista crne, nego su bojom zgasito zemljano crvene s prelazom na zelenu. Većina ih potječe s ukrajinskog Krima, a interesantno je da su ih popularizirali Englezi koji su tamo ratovali, gdje nisu. Krimski rat, kojem se više nitko ne sjeća uzroka, povoda i rezultata, bio je uvod u masovni pokolj Veliko rata par desetljeća kasnije. Engleski vojnici, koji su uspjeli sačuvati živu glavu na mističnom poluotoku, vratili su se kući sa sjemenjem paradajza i pričama o čudesnim sortama paradajza koje su otkrili na Krimu. Crni Rus je, uz Crni Krim, vjerojatno najpoznatija takva stara crna sorta. Kad ga jednom razrežete uz večeru, onakvog izbrazdanog i često raspuklog, a cijela kuća zamiriše po njemu, znat ćete da je to paradajz kojeg ste oduvijek tražili.

Brandywine Cowlick (11)

Brandywine je sinonim za američki craft paradajz. Amerikana je ponovo ta koja postavlja trendove, slično kao i kod craft piva. IPA je pivski stil koji je sinonim craft pivskog pokreta. IPA nije nastala u Americi, to je stari engleski stil koje je bio gotovo napušten i zaboravljen u pradomovini. Onda su ga popularizirali Amerikanci i potaknuli trend. Osviještenost o ljepoti uzgoja u vlastitom vrtu i prehrani povrćem kojeg sami uzgojimo ponovo je trend koji je krenuo iz Amerike. Tamošnje statistike pokazuju ogroman rast udjela kućanstava koja samostalno uzgajaju povrće u zadnjih deset godina te još veći porast udjela “milenijalsa”, generacije koju inače ništa “staromodno” ne zanima, u aktivnim vrtlarima (info link s ovim podacima). Tim smjerom ovaj trend stiže i kod nas, mene je zahvatilo pred koju godinu, a primjećujem da se sve veći broj znatiželjnika nadviruje preko moje drvene ograde i raspituje kako bi krenuli u to odjednom popularno vrtlarstvo. Uostalom to mi je i jedan od motiva zašto pišem ovaj post, poput Jehovinog svjedoka, dođite, pridružite nam se. Da se vratimo na Brandywine, najrašireniju sortu po mondenim američkim vrtovima, krasan veliki mesnati beefsteak paradajz bogatog okusa, sve ono što ni Amerikanci ne mogu pronaći u svojoj samoposluzi. Cowlick je Brandywine podvrsta, nastala slučajno prije desetak godina, kad je neki entuzijast shvatio da je njegov Brandywine rodniji i ranije dozre od susjedovih (ovdje je cijela Cowlick priča). Baš sjajan paradajz, perjanica kad ga poklonite nekome, a ja sav višak dijelim, onakav ogroman i mesnat. Primjećujem da dosta ljudi ima oprez prema paradajzima koji ne izgledaju kao paradajzi na koje su navikli, bilo bojom ili oblikom. Ili su im okusi previše intezivni kod pojedinih sorti. Brandywine sve takve bez greške oduševi.

Negro Azteka (12)

Meksikanac se jedno vrijeme snebivao kud je to stigao, posađen u hladno blato Medvednice, u hladno proljeće 2021. godine. Kasnije u ljeto, po onim vrućinama, nadošao je na svoje. Od klasičnih cherry sorti, kad klasika mislim na one okruglog ploda cherry veličine, ako sadite samo jednu, uzmite Azteka. Daleko od toga da je ovo šire raširena sorta, nećete ju naći na placu ili Lidl pakovanjima koktel paradajza, pod klasična sam ciljao isključivo na oblik paradajza. Iznimno aromatičan i sladak, Aztek uglavnom ne stigne nikada do stola jer se pojede prije toga, najčešće odmah u vrtu. Imam dvije pokazne sorte koje dajem na kušanje odmah u vrtu, kao slatkiše, Blush i meksičkog Azteka. Obje su toliko voćne i slatke da čak i bolje funkcioniraju kao samostalna delikatesa nego kao prilog nekom drugom jelu.

Pink Berkeley Tie-Dye (13)

Američka sorta, atraktivnog izgleda, čokoladno ljubičasta sa zelenim zebrastim prugama. Dosta rana i rodna za krupnu beefsteak sortu. Arome usporedive s legendarnim indijancem Cherokee Purple (kojeg sam lani također prvi put sadio, ali nije mi baš uspio), intenzivnog okusa, jaki balans kiselog i slatkog. Ako je Brandywine najraširenija craft sorta po američkim vrtovima, onda je Cherookee najhvaljenija, ali rjeđa zato što je slabije rodna. uzgajate tu biljku više od šest mjeseci da bi dobili tek nekoliko prvoklasnih plodova. Pink Berkely ima još jednu prednost, našao sam podatak da je preferirana sorta na američkom jugu za tamošnji specijalitet “pohane zelene rajčice”, kao u istoimenom filmu iz videoteka devedesetih, za to se ubire dok još ne dozre do kraja. Malo sam modificirao recept u “grilane zelene rajčice” te ovo ljeto od besvijesti grilao zelenog Pink Berkelya direkt u vrtu na Medvednici. Sjajna delikatesa, puno bolja i kompleksnija od tikvica na roštilju.

Moram sada objasniti zašto u recenzijama paradajza, uz Liku, spominjem i Medvednicu. U zimu 2021. godine, za vrijeme nekog od valova COVID-a i pratećih zaključavanja, iz dokolice sam zaguglao prodaju zemljišta oko Zagreba, prvi put ikad. Možda i prvi oglas koji sam otvorio, vjerojatno zbog niske cijene, bio je i jedini kojeg sam otišao pogledati. Zanimalo me što je to tako jeftino, mora biti neki veliki nedostatak oko toga kad stoji pola godine u oglasniku.

Kad došli mi gore, radi se o padinama Medvednice, gledam zaista je put do te padine po strmom makadamu dostupan samo za razlohane 15 godina stare terence, ali sve ostalo izgleda taman: mir, tišina, divljina, 15 minuta od kuće, osam minuta od posla, potok žubori uz donji rub zemljišta. Bivši vinograd okrenut na jugozapad, računam bit će sunca za egzotične paradajze. Uostalom da i moj 15 godina star razlohani terenac napokon nečemu posluži.

Mjesec dana sam kopao po prostornim planovima, jer zemljište spada u Park prirode Medvednica, da vidim jel neka zamka oko toga. Nije. I početkom travnja kreće ovo time-lapse uređenja padine na Medvednici, s galerije slika u nastavku. Prvi put ikad kupujem zemlju, imam 700 kvadrata zarasle padine.

Devet mjeseci je prošlo od tada, skoro svaki vikend sam gore, uglavnom dok me mrak ne otjera. Sve ovo sa slika se nekako u hodu slagalo, bez jasnog plana. Zemljište ima na vrhu, uz makadam, 10-15 metara ravnog platoa, onda kreće strmina dole do potoka i šume. Ostavit ću plato slobodan ako mi ikad padne na pamet tu dizati kakvu kolibu, krenuo sam onda vrt sklepati na padini, gdje će imati više sunca. Zato je vrt ovako na kaskadama. U začetku morao sam biti brz jer sam s radovima krenuo u travnju, samo mjesec dana prije presađivanja paradajza. Onda kad je vrt bio podignut krenuli su papkari iz šume obilaziti oko njega, jer tu počinje ljuta šuma, a nema naseljenih kuća u blizini. Srne, divlje svinje. Znači trebala mi ograda oko vrta. Taman zakucali ogradu, pravu, kao iz Zlatna serija edicije, zasjeli gore na vrhu njive, kad ono upeklo svibanjsko sunce. Tad sam skužio da po ljeti danju jedino ima smisla zavući se dole uz potok, u gusti hlad. Zato ova pozornica uz potok, za stol i stolice. Zvat ću je pozornica, možda i kakav koncert jednom padne. Onda se pojavio novi problem, za spustiti se do pozornice trebao je navez i dereze. Strmina je velika. Zbog toga sam cijelo ljeto ukopavao stepenište do potoka i pozornice na dnu njive. Sve bez stresa, jer užitak nije bio samo u rezultatu, nego u stvaranju. Nisam stao ni u kasnu jesen i zimu, kad je sezona vrta završila, tad sam izravnao plato pri vrhu za vanjski kamin koji grije nas i kuhano vino te sklepao stol na platou iznad vrta, za prisjest kad se probije zimsko sunce, jer u zimi je dole u šumi na pozornici hladno, mračno i vlažno.

Dosta sam ponosan na napravljeno te na znanje stečeno u hodu. Kao netko ko dvadeset godina radi u virtualnom svijetu, zaista je poticajno bilo jednom zakucati pravu ogradu, umjesto virtualne.

Yellow Stuffer (14)

Yellow stuffer je lijepa i rodna sorta, al prvenstveno neobična, radi se o “šupljem” paradajzu pogodnom za punjenje poput paprike, slika u nastavku sve objašnjava.

Putnički (15)

Njemačka sorta, jedinstvenog oblika, paradajz koji nije nalik ni na jedan drugi. Po obliku je dobio i ime, plod ima oblik kad da je dvadesetak cherryja sraslo u jedan. Pako da kad ga ponesete na put, otkidate komad pi komad, ne treba vam nož. Zato “putnički”. Svježeg neutralnog okusa i atraktivnog izgleda, ovaj paradajz je ukras svakog vrta, a svidjet će se aromom svima koji preferiraju klasične blaže okuse.

Malakhitovaya Shkatulka (16)

Sibirska sorta teško izgovorljivog imena, zeleni je paradajz većeg ploda koji zreo dobije zanimljive tropske arome, nježnije nego u spomenutom koncentratu malog Zelenog tigra. Sibirska škatulka svakako je sorta koju treba detaljnije istražiti, odnosno iznova posaditi.

Nove sorte za 2022. godinu

Ove sorte u nastavku nisam nikada uživo vidio ili probao, u čemu je i jedna od ljepota uzgoja paradajza, iščekivanje da samostalno uzgojiš nešto o čemu si samo čitao ili gledao na slikama. Ovih zimskih mjeseca pomalo su sr normalizirala putovanja nakon dvije godine zastoja tako sa sam u zadnjih par mjeseci bi prvo u Nizozemskij pa u Belgiji/Francuskoj, zatim Srbiji, a spremam ponešto i za rano proljeće. Od svud dovučem nekoliko sjemenki lokalnih sorti paradajza, bilo da obiđem neku OPG sjemenjaru kao u Belgiji ili dogovorim dostavu od domaćeg paradajz maga (Predrag u Srbiji). Dodatno na sve to naravno funkcionira i internet naručivanje. I sada, krajem siječnja, kad sam već mislio kako sam pretjerao, jer dovukao sam više od trideset novih sorti, što je već brojka problematična za smjestiti u vrt obzirom da gore pobrojanih dvadesetak favorita prijašnjig sezona za koje obavezno ponavljam sadnju od – dogodio mi se susret s tetom Mirom. Predrag u Srbiji me zamolio da prevezem preko granice jednu pošiljku sjemenja paradajza za gospođu u Zagrebu, zbog problematične carinske kontrole kada se šalje sjemenje poštom. Kad sam to dostavio u Zagrebu upoznao sam naručioca, tetu Miru koja dugi niz godina skuplja stare rijetke sorte s područja Balkana te postao bogatiji za kolekciju sjemenja popisanu pri dnu ove liste u nastavku.

Lista u nastavku je i meni vodič kroz nepregledan niz noviteta, jer sad moram odabrati što od ovoga isprobati ove sezone, ima ga daleko previše za planirane kapacitete Like i Medvednice.

30. Tomatilo – daleki rođak paradajza, posebna botanička grana, meksička bodljikava biljka čiji plod zelene boje, kad se izvadi iz čahure, izgleda kao mali paradajz. Delikatesa koja se koristi kao glavni sastojak za meksičke zelene dip šalše.
31. Litchi – kao ni Tomatilo, ni Litchi nije paradajz, nego neki drugi razbojnik. Potječe iz Južne Amerike, okusa koji je mješavina višnje i paradajza. Sastojak puno južnoameričkih jela, proučavat ću recepte ako ga uspijem uzgojit. Traži puno sunca, ne trpi nikakvu hladnoću te mu treba dugih 90 dana od presađivanja do ploda.
32. Santorini – grčki pomorci donijeli su iz Egipta ovu sortu početkom 19. stoljeća, a ime je dobila po otoku Santoriniju, vulkanskoj guduri na Egejskom moru, zato jer ova otporna sorta uspijeva na tim teškim uvjetima s malo vode. Na prijelazu iz 19 u 20 stoljeca paradajz Santorini bila je dominantna kultura na otoku, a većina uroda izvozila se u Rusiju kao delicija za carski dvor. Ti izvozni putevi prekinuti su s Februarskom/Oktobarskom revolucijom, al Santorini sorta je ostala navodno i danas osnovnih sastojak lokalnih jela na otoku. Nisam bio na Santoriniju, ali priča o lokalnim specijalitetima na bazi paradajza veliki mi je motiv da se uputim tamo.
33. Negro de Santiago – stara španjolska sorta, dosta rijetka koliko mi se čini
34. Everet Rusted Ox heart – Amerikanac, neka luda kombinacija zelenog paradajza sa crvenom jezgrom, bi-color paradajz
35. Accordion – američki harmonikaš – rebrasti paradajz – sočan i kratkog vijeka nakon branja
36. Brads Atomic Grape – po slici mi izgleda sličan bjeloruskom Don Juanu, duguljast cherry sa zeleno-crvenim šarama
37. Bugarski Plovdiv – ne može biti bugarskije po imenu od ovoga, velik i mesnat, čini se kandidat za glavno jelo, a i cijenim paradajze koji nose imena gradova u kojima sam se zadržavao.
38. Vesuvio Piennolo – cherry s Vezuva, rana sorta (65 dana samo), debele opne, pogodan za sušenje u podrumu, navodno mjesecima može se držati obješen u gustom grozdu.
39. Brandywine crni – lani sam sadio ružičastog, koji je bio sjajan, ove godine probavam i sa crnim. Brandywine je golf trojka američkog craft paradajza, stara sorta koju Amerikanci najčešće uzgajaju u vrtu i dive se okusima koje ne mogu naći u supermarketu.
40. Drapee – rijetka sorta, izgledom nalik na papriku, pogodna za kuhanje ili punjenje
41. Teton de Venus – južnoamerička sorta, s Anda, oblika sise, s bradavicom na dnu paradajza. Teton je sisa na francuskom, Venus pretpostavljam cilja na Venus de Milo i njenu golu sisu. Zapamtio sam da teton znači sisa po imenu američkog parka Grand Teton kojem su ime dali francuski istraživači koji su prvi od Europljana vidjeli impresivne špic vrhove, nakon višemjesečne ekspedicije kroz divljinu. Ekspedicija je bila isključivo muška, što objašnjava zašto su u vrhovima brda vidjeli velike sise. Paradajz bi trebao biti otporan na boleštine, rodan, s malo koštica i pogodan za sušenje.
42. Banana legs – ove žute bananice izrastu uske i dugačke nekih do 12 centimetara, karakteristika sličnih San Marzanu, čvrste, s malo koštica, pogodne za ukuhavanje pelata. Kao i San Marzano, podložne su bolesti vršnog truleža ako im okruženje nije po volji. Trebale bi biti interesantnijeg okusa svježe od dosadnog San Marzana, kad ih već uspoređujem s južnim Talijanom.
43. ILDI (ŽUTA KRUŠKICA) – slatki žuti cherry oblika kruške, navodno nema trunka kiseline
44. CRNKOVIĆ
45. KHLEBOSOLNYIE
46. ŠIBENSKI ŠLJIVAR – Šibenski šljivar i Brački jabučar su jedine hrvatske sorte rajčice koje su na Sortnoj listi RH…i za jednom i drugom sortom sam tragala više od četiri godine…Šibenski šljivar je niska sorta, 35-50 gr., intenzivno crvene boja, blago žućkast pojas kod peteljke, jako rodan, nema koljence na peteljki i lako se bere
47. KANADSKA RANA
48. KOSOVO – jedna od najukusnijih uopće – donio ju je Glen Parker, pripadnik mirovnih snaga s Kosova na Novi Zeland… ružičasto srce, do 1 kg, dolazi za 67 dana od presađivanja..
49. MARIANNA’S PEACE
50. ROSA DE PERALES – Roza je Španjolka iz Peralwsa u Kastilji i Leonu, provinciji sjeverozapadno od Madrida
51. NUIRE DE COSSEBOUF – Francuska, spljošten s dubokim rebrima purpurne boje, rijedak. Neobičnog je okusa. Bilo je nekih sumnji kod kolekcionara da je to neka varijanta Purple Calasbah.
52. INDIGO BLUE BERRY 263
53. HERCEGOVAC – iz sela Hercegovac cca. 15 km od moga vrta (ne mog nego tete Mire, znače od Velikog Grđevca op.a.) – otišao u Ameriku,tamo se proslavio na natjecanjima (najveća rajčica 2018.), vratio se doma – okus stare rajčice
54. VERA’S PARADAISER 309
55. MATE’S BIG PINK HEART – opet kopiram pojašnjenje tete Mire, da ga ne kvarim: taj me koštao k’o svetog Petra kajgana…nabavila sam ga od Mandy Botincan iz Manitobe u Kanadi…pomoglo je to što joj je suprug naš Podravac iz Đurđevca i što je njegov otac uvodio prve telefone u mome rodnom mjestu Velikom Grđevcu…no Mate nije iz tih krajeva nego iz sela Batjuge ili Bačuge, više onaj kraj od Karlovca prema Lici…pri posjeti rođacima donio ga u Kanadu …neodređen, krumpirov list, svjetloružičast i ogromni plodovi…ukus krasan…kasni…ona piše da nije baš rodan, ali kod mene je bio jako rodan
56. BRAČKI JABUČAR – crveni, krupan (i do kile), mesnat, relativno mekan…sredina sezone
57. ŽRNOVSKA (DIVOVSKA) POME – Žrnovnica – istočni dio Splita, sredina sezone, rodna, crvena, 200-400 grama, okus stare rajčice
58. Bear Paw (Medvezhya Lapa) – Medveđa šapa je Rus iz Sibira, otporan, crveni, podnosi suše, odličan za kuhanje
59. MINI INDIGO CRNA – atraktivan crni cherry
60. Shuntuksky Velikan – Iz ruskog sela Shuntuk (Republic of Adygea na sjevernom Kavkazu) – veliki, ime mu govori, mesnati, visoka biljka, može stajati duže nakon branja
61. LA CAROTINA – Ime ovog Francuza je po laganom okusu mrkve u ovom blijedom narandžastim paradajzu. Spominju se i citrusni okusi.
62. Korichnevyi Sakhar (Brown Sugar) – Rus, iz familije ruskih tamnih paradaja, sladak, navodno adaptiran na hladna i kratka ljeta, poput Like.
63. TLACOLULA – Meksikanac, iz gradića Tlacolule na 1600 metara nadmorske visine, zato se nadam da bi mogao u Lici uživat. Kasna sorta, rebrasta, lijepa, malo šupljikava, može se i puniti.
64. TIDWEL GERMAN 56
65. SOLUN – Grk, jedan od poznatih paradajza po okusu, crven, 150-180 grama, dolazi za 55-68 dana od presađivanja
66. STUMP OF THE WORLD – Američki pink beefsteak
67. ZAGREBAČKA RANA – sorta negdje iz ranih 60-tih …crvena, cca 130 gr, dosta je otporan, jedina mana mu je što nije rani (zašto se onda zove rani?! op.a.)…ali do mraza daje puno plodova
68. GARGAMEL – Trobojna rana sorta, otporna
69. BLACK SEA MAN 79
70. MILKA – Milka je Bugarka, veliku crveni beefsteak s malo koštica
71. AMANA ORANGE – Iz Iowe, SAD – veliki žuti, sladak, tropske arome
72. COUILLES DE TAUREAU – Francuz – Bikova jaja bi bio projevod imena, sorta poznata još od 1939. godine, dosta rijetka sorta danas. Nepravilnog oblika, naraste i do kilu, intezivne crvene boje i intenzivna arome.
73. KUUM – Kum je veliki crveni Ukrajinac
74. BABUŠKINO – Sa sjevera Rusije, otporan na hladnoću, navodno se može i u zemlju sijat direkt kako je navikao na zimu
75. ČIO ČIO SAN – Rus – Šljivar za kuhanje, raste u klasteru
76. Abe Lincoln – Stari američki beefsteak, sorta iz 1923. godine
77. BIG ZAC – Iz New Jerseya, za natjecanja u veličini, navodno prosjek preko kile, bude i po šest kila. Sladak.
78. DUTCHMAN 137
79. OMAR’S LEBANESE – Veliki beefsteak iz Libanona
80. MORADO VEJER DE LA FRONTIJERA – Iz Cadiza, na jugu Španjolske, gdje je igrao notorni Igor Štimac
81. TIFEN MENNONITE – Menoniti je religijska kršćanska grupa slična Amišima, dan danas se bave prvenstveno poljoprivredom. Centrala im je Ohio. Kao i Amiši, i Menoniti moraju imati svoju sortu paradajz. Evo je. Klasika crveni američki beerstake.
82. TENNESSIEE SURPRISE – Žuto-narandžasti s crvenkastim mesom, sorta pronađena u Tennesseeju 2006. u vrtu neke starice koja ga je uzgajala ne sjeća se od kojih davnina
83. ALJMAŠKI – srednja sezona, rodan, crveni, 300-500 grama, okus starinski.
84. JULIA CHILD – Krumpirov list, beefsteak, sorta identificirana i pronađena 1997. godine u vrtu neke Julije.
85. ROSA DE BARBASTRO – Pokrajina Huesca na sjeveru, pod Pirinejima – zaštićena španjolska sorta. Roza (nije željela da zna) iz Barbastra raširena je po cijeloj Španjolskoj, našao sam je na maketu u Malagi. Barbastro je gradić poznat kao destinacija Hemingwaya i Orwela prije stotinjak godina, još postoji birtija u Barbastru gdje su tejstali lokalno vino (i paradajze, pretpostavljam).
86. KELOGG’S BREAKFAST – Zapadna Virginia – sladak, otporan, mesnat s malo koštica.
87. HOY – Amerikanac, veliki beefsteak, naraste preko kile plod
88. DOMINGO 196
89. DR. WYCHE 201
90. GERMAN GOLD 221
91. PETR ILI CAZANOVA 247
92. EXP BSM F3 268
93. PILL BOX RED 285
94. VECNYI ZOV – Determinirani rodni Sibirac, za hladnija podneblja
95. AFRICAN QUEEN – Beefsteak iz Sjeverne Karoline gdje je navodno došao s Kariba pred više stotina godina. Krumpirov list, otporan, rano rađa (za beefsteak)
96. MICHAELS PORTUGESSE MONSTER – Ogromni Portugalac, zato je monstruozan u imenu, sorta nosi ime po Englezu Michaelu koji je pronašao sortu na placu u Portugalu 2006. te raširio sjeme
97. MAKEDONSKI DOLGAVES – Rana sorta, sočan, sladak šljivar, može duže srajati nakon branja
98. Yantarnaya Komnata (AMBER ROOM) – Ruska žuto-zelena sorta
99. AMETIST JEWEL – Crveno-crna – manji plodovi, egzotične arome
100. ASLEIGH – porijeklom iz sela Lazeca u Makedoniji, rodan, crveni 500-900 grama, mesnat, malo koštica, kasnije dozrije, prva liga
101. BURACKER’S FAVORITE – Amerikanac s Appalachian gorja, americana folk paradajz
102. ANDREW RAHART’S JUMBO RED 361
103. MAMMIE BROWN’S PINK 368
104. MUCHAMIEL – Španjolski beefstake sa zelenkastom kapom, ime mi znači “puno meda”
105. STRIPED CAVERN – Sorta za punjenje, poput Yellow stuffera
106. VRBNIČKA RAJČICA 398
107. BRONČANA 426
108. SMARAGD – Austrijanac izgledom sličan bjeloruskom Don Juanu
109. LA CADERO 434
110. LEHRERTOMATE 440
111. BIANCA GRANDE – nije bezličnog okusa za kojega po portalima pišu blagog, nego onog što bi se reklo s “karakterom”, 300 i više grama kremastog mesa, dolazi za 73 dana, velika i otporna biljka, jako ju je lijepo vidjeti u vrtu
112. FANTOME DU LAOS – Paradajz iz Laosa, mesna bijela sorta, u stvari lagano žuta, s minimalno kiselosti
113. OZARK SUNRISE – Veća indigo sorta, bogata antioksidansima, atraktivna
114. ZZN / ZEMLJA ZA NAS – nazvan po udruzi koja je sačuvala sjeme, paradajz s područja Župe Dubrovačke, ima blago zemljani okus
115. CURA IZ DICMA – mislim da mu je ime dala teta Mira jer ga je dobila od momka s Brača čija cura (iz Dicma) održava ovu sortu. Kaže: predobar je…i ne samo to nego i krasan…lijepe crvene boje kod mene je dosezao težinu do 500gr, zorio i poslije prvog mraza sredinom listopada…
116. EGE PEMBES 532
117. BOLTOVO SRCE – smjeme dobiveno od starice koja se preziva Bolto pa je tako krštena sorta. Prepisujem uputu tete Mire: tamno crveni srcaš, zdrav, lijep, ukusan, prošle sezone sam ga prvi put sadila i oduševila se…kasno sam ga posadila pa ne mogu procjeniti vrijeme u kome dozrijeva, ali mislim da bi mogao biti srednja sezona…
118. COYOTE 536