Prvi paradajz sam zasadio u lipnju 2018. godine, sjećam se da je bilo svjetsko te da smo u dokolici između dvije utakmice uzeli lopatu te prekopali dva kvadrata njive uz potok, gdje je baka prije više od dvadeset godina zadnji put sadila vrt. Na tržnici sam uzeo par sadnica paradajza, valjda onog šljivara ili jabučara koji obično bude na placu. Do kraja tog ljeta nisam uspio uzgojiti ni jednog jedinog. Kasno sam ih posadio, vjerojatno i hladnija klima u Lici ima utjecaja na sporiji rast, tako da do početka rujna nije ni jedan stigao dozrijeti. A u rujnu su krenule jutarnje guste magle u kotlini Gacke, kroz tu maglu tek u podne probije jako sunce, u tim uvjetima vlage i jakog sunca sav paradajz je kroz par dana strulio.
Tu zimu sam se zainatio, potaknut komentarima “kud si našao sadit paradajze u Lici, to tu ne uspjeva”. Krenuo sam po internetu istraživat kako uzgojit paradajze u hladnijim podnebljima. I tako sam 2019. uspješno izgurao par sorti. Iduće ljeto, 2020. godine, to je bila već “plantaža” od 14 sorti, višednevna berba i cjelonoćno ukuhavanje zimnice. Ove godine sam navukao sjemena za više od 30 starih sorti.
Popisao sam prvo u excel tablici sve sorte paradajza koje sam spremio za sadnju ove godine, kako bi to poslao svima zanteresiranim da si izaberu što od toga žele zasaditi. Onda sam vidio da bi u toj suhoparnoj tablici bilo korisno dodati par slika, jer lani sam poslikao skoro svaku sortu koja mi je uspjela. Tako je nastala ova forma liste sorti za 2021. godinu, uljepšana sa slikama.
Lista je poredana po godinama, tako da sorte označene s 2019. i 2020. sam (uglavnom) isprobao te mogu dati preporuke za sadnju. Na dnu liste su sorte označene s 2021. gdje sam kratke komentare pisao iz teorijskog znanja, nemam još nikakve prakse s tim sortama, osim što upravo niču na prozorskoj dasci. Svega označenog s 2019. i 2020. imam hrpu sjemenja kojeg sam lani posušio i sačuvao, ovoga s 2021. imam što sam naručivao s neta, obično po desetak ili maksimalno dvadesetak sjemenki svakog, spominjem ovo da imate na umu kad mi šaljete želje i pozdrave za sjemenjem ili sadnicama.
Lista sorti za 2021. godinu poredana je po godini kako sam ih sadio:
- Mountain princess (2019) – okrugli, srednja veličina, čvrst, fini za salatu, ništa specijalno nakon što probate neke od niže popisanih sorti intenzivnijeg okusa, ali ono što je specijalno je ovaj “planinski” u imenu. To znači da imaju kratko vrijeme dozrijevanja pa su prigodni za hladna podneblja gdje kasno u proljeće zatopli pa nikad dočekati po ljeti da paradajz pocrveni (požuti, pozeleni, potamni, ovisno o sorti). A ako i niste u hladnijem podneblju (čitaj Lika) opet vam je to bitno jer u teoriji ovog bi trebali meziti već kroz sedmi mjesec, dok se sve ostale sorte prave mrtve. Mountain princess mi je drag i zato jer je prva sorta koju sam uspio uzgojiti u Lici, nakon što mi je prvo ljeto propao komplet urod paradajza iz sadnica s placa. Onda sam kukao na tviteru pa mi je neko rekao “naruči s neta Planinsku princezu”, kad sam to zaguglao otvorio mi se svijet za koji do tada nisam znao da postoji, svijet stotina starih sorti paradajza jednostavno dostupnih za online narudžbu.
- Alaskan (2019) – prve godine sam nabavio ga pod imenom Alaskan, ali nisam sačuvao sjeme pa sam lani iznova naručio sjeme, ovoga puta pod imenom Alaskan fancy. Nisam siguran je li ista sorta, ali nisam neke razlike skužio. Dosta je sličan i Planinskoj princezi, rano dozrijeva, svakako zasadite jedan grm momka s Aljaske, u sedmom mjesecu ćete mi zahvaljivati.
- Blush tiger (2019) – favorit 2019. godine – paradajz koji dajem gostima da kušaju direkt u vrtu kad se želim pohvaliti egzotičnim okusima paradajza. Duguljasti, malo veći od prosječnog cherryja, taman da pregrist ga na pola pa guštati u dva zalogaja. Hrskav, čvrste opne, a sladak, tropsko voće, divota. Nikad ne bi sadio vrt bez njega.
- Green tiger (2020) – brat blizanac od Blusha, istog oblika, veličine i konstitucije, samo nije narančasto-žut nego zelen. Kad dozre onda nabaci tamno žute pruge. Lani sam dao nekom sadnice pa mi je pričao kako ga tjednima nije brao jer nije kužio da je dozrio. Interesantne nijanse tropskog voća u okusu, s natruhama ananasa. Skadak, a opet ugodno kiselkast i slankast. Preporuka, čini mi se otporan i rodan, a zanimljiv i kao primjer paradajza različit od onoga što ste do sada poznavali kao paradajz. Biljka vrlo brzo sfrče i objesi lišće pa izgleda kao na samrti, ali to je izgleda odlika te sorte, jer svaki mi je tako izgledao da bi na kraju odlično rodio.
- San Marzano lungo (2020) – legendarni San Marzano s padina Vezuva, nosi ime tamošnjeg sela, ovdje u “dugačkoj” 100s varijatni. Po legendi ovo je najbolji mesnati paradajz za kuhanje/pelate/sušenje – sinonim za pizzu napolitanu – ima malo koštica, malo vode te puno “mesa”. Po Italiji pizzerije često naglase u meniju kada je umak od San Marzana. Talijani su mu zaštitili ime pa se može u prodaji zvati San Marzano samo ako je uzgojen pod Vezuvom, sav ostali San Marzano ne smije na limenci nostiti to ime. Nažalost nisam ga imao u dovoljnoj količini kod kuhanja da prevlada pa se utopio u zajedničkom kuhanju 14 sorti (one prve miješane šarže za kuhanje koje su se kasnije uglavnom pokvarile, ali to je druga priča). E da, svjež za jelo na salatu nije neki doživljaj, čini mi se samo za kuhanje upotrebljiv.
- Amiš (2020) – kad sam se selio prošle godine, u garaži sam pronašao pakiranje ovog sjemena iz 2011. godine kupljenog negde u SAD-u. Na pakiranju je bila i interesantna priča, o tajanstvenoj sorti koju su Amiši u Pennsylvaniji čuvali stotinama godina, s koljena na koljeno, sve dok tek nedavno, devedesetih, neki (u tim krugovima) poznati lovac na izgubljene sorte paradajza, Indiana Jones za paradajze, nije krišom ukrao sjeme od Amiša te ga prvi put predstavio javnosti. Ne sjećam se uopće gdje sam i kada to uzeo u Americi, nisam ni znao da sam tako davno pokazivao devijaciju k paradajzima – jer prvog sam zasadio čak sedam godina kasnije. Po internet recenzijama ova sorta bi trebala biti sjajna za kuhanje šalše jer ima puno mesa te malo koštica i vode, nešto kao San Marzano, samo je Amiš veći i mesnatiji, mislim i najveći među paradajzima koji su vrhunski za kuhanje. Ali za razliku od Napolitanca, Amiš je sjajan svjež, izrezan na deblje odreske, krupna sol i ulje, pašteta. Rapsodija. Svi oni tradicionalisti nepovjerljivi prema crnim, žutim ili zelenim sortama oduševit će se s Amišem. Favorit za preporuku. Drag mi je dodatno iz razloga jer nisam očekivao lani da će išta uspjeti nakon deset godina stajanja sjemena u garaži, a izrasla je najmoćnija biljka u vrtu.
- Black from Tula (2020) – Crni iz Tule, grada južno od Moskve. Tula je poznata iz povijesti kao mjesto gdje je slomljena njemačka ofenziva na Moskvu u prvoj godini pohoda na Rusiju. Tula nikad nije pala. A paradajz nisam baš doživio tijekom ljeta kod dozrijevanja brojnih sorti u Lici, moguće da nije ni uspio kako treba dole. Mada vjerojatnije je da se nisam držao osnovnog pravila paradajz tastinga: sorte kod probavanja ne treba miješati. Ako narežete pet različitih sorti intenzivnog paradajza, doživjet ćete prvu. Njene arome uništit će vam doživljaj ostalih. Ovaj tanjur miješanog paradajza sa “pašteta” slike iznad lijepo izgleda, ali u njemu je jako teško okusom razlikovati sorte koje bi istovremeno na zasebnom blind tastingu odmah prepoznali. Do ove teorije o lošim stranama istovremenog kušanja više sorti paradaja sam prvo samostalno došao ovo ljeto da bi kasnije i našao ovo objašnjeno u nekoj knjizi. Da se vratim na Crnog iz Tule: na jesen je krenuo davati jedan posađen u kanti na balkonu u Zagrebu, kakav koncentrat okusa i mirisa, cijeli stan miriše po njemu kad ga razrežete. Moj prvi primjerak čuvenih ruskih crnih sorti, divota jedna. Ove godine nabavio sam još sorti crnih paradajza iz Rusije, najpoznatije od njih dolaze s Krima. Da vas ne zavede taj “crni” u nazivu, postoje indigo sorte koje su zaista crne, međutim ove stare ruske crne sorte su tamnije crvene boje koja pri vrhu ploda prelazi u tamno zelenu. Morate probati neku od njih, redefinicija pojma paradajza, a jedino kako ih možete dobaviti je da ih sami uzgojite (ili navratit u Liku u kasno ljeto), nisam nigdje vidio neku od starih ruskih crnih sorti da se prodaje na placu ili samposluzi.
- Japanese Black Triuffle (2020) – zovem ga skraćeno JBT, nije japanski nego sibirski, nije ni crn nego maslinasto zelen. Nije ni tartuf nego je oblika i veličine kruške, Rusi ovu sortu zovu još i “černa gruša” (crna kruška). Čudna sorta – list mu izgleda kao od krumpira – po legendi paradajzi s takvim listom su otporniji na bolesti – i zaista lani, u vlažnom ljetu, kad se većina drugih sorti razboljela od plamenjače još u kolovozu – JBT se postojano držao do kasne jeseni.
- Don Juan (2020) – još jedan favorit lani, ne samo meni, atraktivan i šaren, duguljasti, relativno manjeg ploda, negdje duplo veći od prosječnog cherryja. Čini mi se da bi dobro uspijevao i na balkonu jer je determiniran, isprobam to ove godine. Paradajzi se dijele na determinirane i nedeterminirane. Velika većina ovdje na listi su mislim nedeterminirani, osim možda ponekog cherryja, što znači da rastu koliko ih pustite (dok im ne otkinete vrh) te da im treba skidati zaperke (uz neke iznimke) jer inače bujaju bez granice i potrošili bi svu energiju na grane te malo ostavili za plodove.
Don Juan je bio i drugi po redu od egzotičnih sorti koji je ljetos krenuo davati u Lici, odma nakon Tasmanijske nemani. To rano davanje je jako bitno, iako vam se možda to ne čini na prvu, jer kad u srpnju gledate u te lijepe moćne biljke pune nezrelih plodova, hranite ih i češkate, ne možete dočekti da dobiju boju i okus. Don Juan je Bjelorus, po američkim online tomatopedijama zabilježeno je tek 2005. da je sjeme stiglo iz Minska. - Purple calabash (2020) – najružniji paradajz kojeg ćete pronaći, al okus je rapsodija svega što paradajz treba biti. Navodno najstarija sorta koja se prati pod istim imenom, dolazi iz Srednje Amerike.
- Tasmanian yellow (2020) – neman od paradajza, ogromnog ploda, žut ko limun, sočan, odgovara mu Lika. Još na balkonu na proljeće je djelovao najnaprednije, prvi je procvjetao, prvi u srpnju već dao plod pa nastavio rađati do kasno u jesen.
- Indigo cherry (i razni drugi cherryji) – komplet crni cherry kojeg sam dobio od susjede, znači ne crn kao ruske “crne” sorte koje su stvari nisu crne, ovaj je baš crn. Ne znam točnu sortu ni priču o njemu, osim da morate u vrtu imati pokojeg cherryja. Cherry nisu paradajzi nego korov, to bi izraslo i da sjeme baciš u travu. Nevjerojatno otporni, ništa im ne smeta. Skužio sam da svako ljeto cherry uredno rađa kasno u jesen kad sve drugo povene. Lani je zbog izrazito vlažnog ljeta rano dosta paradajza palo od bolesti, cherryju ništa nije smetalo. Svakako treba u vrt zasaditi nešto cherryja, ja ih ostavim da rastu koliko žele, na trgam im zaperke. Ako boleštine pometu ove osjetljive mimoze od starih sorti, cherry neće podbacit.
- Kinez (2020) – neko sjeme što sam naručio preko AliExpressa i zaboravio što sam naručio, a stiglo je s naslovom na kineskom. Izrasla je lijepa žuta kruškolika cherry sorta (ta je u vrtu mogla samo iz te vrećice poteći) – nisam siguran jesu li Kinezi spakirali sve tu žutu krušku ili neki mix. Ostalo mi je dosta tog sjemena i za 2021. Dakle sjeme na neviđeno.
- Costeluto Fiorentino (2020) – lani sam sfušao jer sam na teglice sa sadnicama s donje strane lijepio naljepnice s imenom sorte napisanom flomasterom. A do sadnje to se sve ispralo u vlazi s donje strane tegle, tako da nisam više znao gdje je što sadim nego sam tek po plodu reverznim inženjering prepoznavao sorte. Fiorentinac bi trebao biti lijepi rebrasti talijanski, onaj što mu se divimo na talijanskim tržnicama. Ali nisam ga zapamtio kod berbe, moguće da nije uspio u Lici? Ostalo mi je još sjemena pa probam ove godine ponovo.
- Datterino (2020) – Talijan, ime bi u prijevodu bilo “mala datulja” – relativno malen rastom, ali sladak ko datulja. Odličan za kuhanje šalše. Ovo je sve teorija, sadio sam ga lani, ali negdje sam ga pogubio u izvedbi jer ga nisam na kraju našao u vrtu, pazit ću bolje ove godine.
- Negro Astečki cherry (2021) – Meksikanac, tamni cherry, uzeo sam ga ove godine da probam neki delikates rijetki cherry.
- Kumato (2021) – uzeo na Trešnjevačkom jesenas par komada kod onog gospona iz Rastoka koji zna imati zanimljive robe pa sačuvao sjeme. Kumato je dehibridizirani hibrid koji bi se u teoriji trebao moći iznova uzgojiti iz sjemena (za razliku od hibrida gdje u pravilu ne znate što ćete dobiti iz njegovog sjemena). Inače riječ je o Španjolcu (pokrajina Almeria) boje mahagonija koji i u samoposluzi ima nekog okusa. Navodno dugo može stajati nakon branja na sobnoj temperaturi, tjednima. Trebao bi uspjevati i u uvjetima s malo vode.
- Adora (2021) – slično kao Kumato, samo bolji, odnosno jedini paradajz iz samoposluge kojeg sam pronašao da je zaista sjajan. Iznimka koja potvrđuje pravilo da su svi paradajzi iz samoposluge okusa plastike. Jesu svi, osim Adore. Riječ je o nekoj novoj francuskoj sorti koja se jednom godišnje pojavi na par dana u Lidlu – pakiranja po tri komada, prodaju ih kao neku delikatesu, trostruke cijene od sveg ostalog (nejestivog) paradajza tamo. Isprobam ove godine hoće li nešto izrasti iz tog sjemena, koliko sam vidio po netu nema nigdje sjemena za nabaviti, mislim da su ga zaštitili. Pretpostavljam da je riječ o hibridu pa bi onda trebalo par sezona selektirati sjeme, posaditi ih više svake godine te odabrati najboljeg za daljnje sjeme, jer sigurno neće svaka biljka zadržati osobine prethodne generacije. Sadnja ovog sjemena je više kao neki eksperiment, da provjerim što sam čitao o hibridima. Ranije sam smatrao da paradajzi iz samoposluge (nažalost i s placa uglavnom) nemaju okusa zato jer se uzgajaju u plastenicima, a ne na suncu. Nije tako, ključ je u sorti. Nešto okusa je do zemlje te umjetne dohrane, ali glavnina je sorta. Štoviše, teorija da plastenik utječe na gubitak intenziteta okusa paradajza je skroz pogrešna, paradajzu nikako ne odgovara direkt sunce i izloženost kiši, shvatite to već prve godine kada ga zasadite. Ali paradajze ne sadite (samo) iz razloga da dobijete što više zdravog uroda, nego da uživate na zraku dok radite u vrtu. Želim li nagrditi vrt s najlonskom kupolom ispod koje je pedeset stupnjeva? Ne hvala, nek rađe dio uroda strada od bolesti paradajza. Znači okus je (najvećim dijelom) do sorte, a hibridne sorte koje se prodaju po samoposlugama i tržnicama imaju veliku rodnost i trajnost nakon berbe, samo su izgubile okus kao nuspojava gena za trajnost ploda nakon berbe. Znate ono kad kupite paradajz pa zaboravite na njega, par tjedana kasnije dočeka vas isti kao kad ste ga kupili. To vam se neće sa starim sortama iz vrta dogoditi, ako ste ubrali zreo paradajz u vrtu, najčešće za 4-5 dana od branja je za bacit. Tako to treba biti, biljka je programirana da se razleti i rasprši sjeme na što veće područje kad prezrela samostalno padne na tlo. Evo i link na Adora stranicu, ipak je ovo tekst o toj novoj sorti, uzmite pakovanje ako naletite u Lidlu, ovo je najbolji paradajz kojeg možete kupiti, uključujući tu i plac.
- Aussie (2021) – sve sorte u nastavku, s oznakom 2021. godine, sadim prvi put ove godine, štoviše nisam ih nikada ni probao. Australac bi trebao biti perjanica među internacionalnim velikim crvenim sortama.
- Borak (2021) – sorta iz istoimenog srpskog sela, starinska balkanska sorta, trebao bi biti najbolje među “volovskim srcima” .
- Crni Rus (2021) – predstavnik stare ruske škole.
- First on the Field (2021) – prvi od ranih, tako su ga i nazvali da to naglase, po recenzijama ovaj bi trebao dozrijeti i prije dečka s Aljaske.
- Silvery Fir Tree (2021) – opet Rus, engleski naziv je prijevod ruskog “srebrna jela”. Ruska varijanta sorte koja rano dozrijeva, opsjednut sam s tim ranim sortama za planinska područja, zbog Like. Tražim idealnog među njima. Ovo je determinirana sorta, nizak grm – te bi zbog toga trebao biti pogodan i za balkon također.
- Spudakee (2021) – varijanta čuvenog Cherokee Purplea, samo s krumpirovim listom, što bi trebalo značiti da je otporniji. Ime sorte je kombinacija “spud” (krumpir) te Cherokee (stara sorta koja potječe od Cherokee indijanskog plemena).
- Srce iz Trnave (2021) – stara srpska sorta, Trnava je ovdje selo kod Čačka. Kad smo se vraćali iz Turske pred dvije godine stali smo u Nišu dva dana zbog jazz festivala i prejedali se sjajnog paradajza. Zato nabavljam ove stare srpske sorte ove godine, pokušavam rekreirati jazz okuse iz Niša.
- Volgogradski (2021) – naručio sam sjeme zbog imena, sorta koja potječe iz Volgograda, ex Staljingrada. Od svih mjesta gdje me do sada zantiželja odnijela, Volgograd svakako spada u najluđa.
- Yellow Stuffer (2021) – Šuplji paradajz, pogodan za punjenje s mesom ili čime već. Znači ne mora biti punjena paprika nego može i punjeni paradajz, u umaku od ukuhanih domaćih paradajza naravno.
- Banded Amazon (2021) – Amazonac bi trebala biti pogodna za balkon – info link
- Brandywine Cowlick (2021) – Brendywine je sorta koju Amerikanci najviše cijene za uzgoj u vrtu, a ovo je neka varijanta te sorte nastala pred desetak godina koja bi trebala biti otpornija te ranije dozrijeti. Nastala je tako da je neki entuzijasta kupio sadnicu u Cowlick trgovini te skužio poboljšane osobine tog Brendywinea, začuvao sjeme te nazvao tu varijaciju po trgovni gdje ju je nabavio. Možda i ja jednog dana od one Lidl Adora sorte dobijem nešto.
- Malakhitovaya Shkatulka (2021) – stara ruska sorta neizgovorivog imena, po recenzijama najbolje što se može dobiti od velikog zelenog paradajza.
- Paul Robeson (2021) – ovo je također stara ruska sorta, mada imenom ne zvuči tako. Vjerojatno i planetarno najpoznatija od ruskih sorti. Priča oko imena sorte je interesantna, evo priče s uvijek zanimljive Atlasopscura stranice, priča uključuje jazz, Staljina i hladni rat.
- Pink Berkeley Tie Dye (2021) – izgledom kao veliki Don Juan, prednosti ove sorte trebale bi biti relativno rano dozrijevanje za veliki beefsteak paradajz, prije svih drugih beefsteak sorti. Odličan bi trebao biti i za pripremu pohanih zelenih paradajza, za to se bere dok je još zelen, prije nego krene dozrijevati. Doživljaj američkog juga. Link na recenzije.
- Džinovski (2021) – veliki crveni Srbin, kao što mu i ime govori.
- Tiny Tim cherry (2021) – patuljasti balkonaš, sorta koju Amerikanci najviše hvale za balkonski uzgoj, trebala bi uspjevati i uz manjak sunca tako da ju možete tjerati u bilo koje doba godine. Link na recenziju.
Pokušat ću još klasificirati pobrojane sorte, da se lakše odlučite što bi htjeli probati zasaditi:
- Rano dozrije – Planinska princeza, Alaskan, Silvery Fir Tree, First on the Field
- Beefsteak – velike sorte – Pink Berkeley Tie Dye, Brendywine, Džinovski
- Za kuhanje zimnice – San Marzano, Amiš, Datterino, svi drugi (da ne bude zabune)
- Ruski – Crni Rus, Crni iz Tule, Japanski crni tartuf, Paul Robeson, Volgogradski
- Amerikanci – Brandywine, Amiš, Alaskan, Blush tiger
- Srbi – Borak, Srce iz Trnave, Džinovski
- Australci – Aussie, Tasmanian
- Balkonski za tegle – Tiny Tim, Silvery Fir Tree, Don Juan, Amazonski
- Egzotični – Pink Berkeley Tie Dye, Green tiger, Blush tiger, Don Juan, Malakhitovaya Shkatulka, Stuffer
- Crni – ne skroz crni nego tamni – Kalabaš, Japanski crni tartuf, Spudakee, Crni iz Tule, Crni Rus, Paul Robeson
- Otporni na boleštine – Japanski crni tartuf, Spudakee, svaki cherry kojeg sam do sada sadio
- Može stajati nakon berbe – Kumato, Japanski crni tartuf, Amiš (čini mi se, bio je toliko fin da nije potrajao)
TOMATO BOX 
2 misli o “Počeci uzgoja paradajza”